Kazalište Bochum (njem. Schauspielhaus Bochum) naziv je gradskoga kazališta u njemačkom gradu Bochumu, smještenog u gradskoj općini Königsallee. Jedno je od najvećih i najprestižnijih kazališta u cijeloj Sjevernoj Rajni-Vestfaliji.
Povijest
1907. – 1945.
Arhitekt Clemens Erlemann, graditelj četvrti Bochum-Ehrenfeld, napravio je planove za izgradnju prijeko potrebnog gradskog kazališta. Bochum je početkom 20. stoljeća doživio vrhunac ekonomskog buma, stoga novci nisu bili problem pri izgradnji kazališta. Gradnju je jedino kočilo neriješeno pitanje zemljišta na kojemu je nekada bilo staro kazalište. Rješavanjem zemljišnog spora 1906., grad izdaje dozvolu za gradnju novoga kazališta. Gradsko kazalište Bochum građeno je dvije godine (1907. – 1908.) prema nacrtima Clemensa Erlemanna i Paula Englera. Nakon svečanoga otvorenja najvećeg kazališta u Ruhrskoj oblasti, na kazališnim su daskama izvedene mnoge premijere poznatih kazališnih škola. Zbog čestih gostovanja uglednih kazališnih škola, Gradsko kazalište Bochum dobilo je nadimak Appollo Theatre. Nadimak se nije dugo održao, jer je kazalište s dolaskom Prvoga svjetskoga rata imalo sve više ekonomskih poteškoća.
Bombardiranja na slijepo u kasnim večernjim satima imali su za cilj pogađanje gospodarskih objekata. No često su stradale stambene građevine i javne ustanove. Tako je i tijekom učestalih bombardiranja 1914. Gradsko kazalište Bochum najprije oštećeno, a zatim i razoreno do temelja. Ipak, već početkom 1915. kazalište je obnovljeno, prema planu kölnskog arhitekta i zaljubljenika u kazalište Carla Moritza. Preuređivanjem su elementi art nouveaua zamijenjeni onima iz razdoblja klasicizma.[1] Tijekom Prvoga svjetskoga rata na pozornici Gradskoga kazališta Bochum gostovala je kazališna družina iz Düsseldorfa. Krajem Prvoga svjetskoga rata Bochum se počinje urbanizirati po uzoru na Düsseldorf. Saladin Schmitt bio je prvi intendant Gradskoga kazališta i Bochumskog simfonijskog orkestra, koji je u kazalištu održao i nekoliko koncerata. Na repertoaru su bile skladbe Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena i Petra Iljiča Čajkovskoga. Saladin Schmitt je također bio redatelj, scenarist i ravnatelj Bochumske glumačke škole.
Prilikom strahovitoga zračnoga napada 4. studenoga 1944. na Bochum, gotovo do temelja je razorena zgrada Gradskoga kazališta.
1945. do danas
Za vrijeme rekonstrukcije i obnove kazališta, osam su se godina (1945.-1953.) predstave održavale u Gradskom parku u tzv. Parkhaus. Tek potkraj 1940-ih počelo se planirati obnovu kazališta. Uprava grada Bochuma je projekt obnove povjerila arhitektu Gerhardu Moritzu Graubneru, a radovi na obnovi započeti su 1. lipnja 1951. Obnova zgrade dovršena je 15. kolovoza 1953. [2], a prva je predstava u novom Kazalištu Bochum odigrana 23. rujna.[3]
Sama dvorana kazališta polukružna je oblika s nekoliko stotina uređenih sjedala, izgledom podsjećajući na mali amfiteatar. Polukružnim oblikom dvorane se pozornica približila gledateljima. Kazalište Bochum najstarije je njemačko kazlište sa ovakvim stilom umutrašnjega rasporeda, čime je skinuta tzv. željezna zavjesa između glumaca i publike u njemačkoj kazališnoj scenografiji.
Osim dvorane kazalište sadrži i garderobu za posjetitelje, kavanu i salon, a kazalište obiluje i balkonima, stilski ukrašenim kamenim kipovima kao potpornjima i njemačkim baroknim i rokoko ukrasima. U dvorani se nalazi poznati zlatni barokni luster, često zvan lukovice tulipana, negdašnje blago Bochumske vlastele. U kazalištu se nalazi i mala izložba vrijedne ostavšine, koju posjetitelji mogu razgledati nakon predstave. Nakon obnove kazališta slijedila je obnova dvorane, tzv. Kammerspiele. Obnova je započela 1966., a iste godine, u listopadu 1966. otvorena je s kapacitetom od 410 sjedaćih mjesta.
Intendant Hans Schalla je 1950-ih i 1960-ih godina 20.stoljeća postavio djela poznatih suvremenih kazališnih autora i teatrologa poput Jeana-Paula Sartrea, Samuela Becketta ili Georgesa Schéhadéa. Njegov koncept naslijedio je Peter Zadek sa izvedbom poznatoga Revuea (Mali čovjek - a što sada?). Na kazlišnim daskama odigrala se i Lilia Ferenca Molnáara, Menschen im Hotel i Rosa von Praunheim autora Vickia Bauma i predstava Salomé Oscara Wildea. Ove vrlo poznate kazališne predstave glumili su Hannelore Hoger, Rosel Zech, Ulrich Wildgruber, Hermann Lause, Fritz Schediwy i Herbert Grönemeyer.
1972. je intendant Peter Zadek otvorio treću, manju dvoranu, koja može služiti kao studio za produkciju. Vrhunac kazaište doživljava 1980-ih, pod vodstvom Mraza Peymanna. Njegov su Bochumski kazališni ansambl brojile zvijezde kazališne scene: Gert Voss, Kirsten Dene i Traugott Buhre, koje su podigle kazalište na savezni rang. Peymann je također stavljao naglasak na suvremene autore poput Thomasa Bernharda, Heiner Müller i Peter Turrini.
Nakon Peymannova oproštaja u Beču, Frank Patrick Steckel preuzeo je mjesto intendanta u kazalištu. On je u kazalište doveo redatelje poput Andrea Bretha i Jürgena Goscha prvi puta u Bochum, uvodeći novitete na kazališnu pozornicu. Kazalište je za njegova mandata ugostilo mnoge premijere i nekoliko praizvedbi domačih autora.
1995. kazalište je preuzeo dotad namlađi intendant Leander Haussmann u cijeloj Njemačkoj. On je težio da sa svojim kolegama i redateljeima Jürgenom Kruseom i Dimiterom Gotscheffom modernizira kazalište i privuče više publike, koja je kazalište sve više počela mijenjnati za kino. Njegov logo blistavo srce i mlađa glumačka postava privukli su i mlađe generacije gledatelja, što nije bilo uspjelo njegovu prethodniku. Za njegova mandata za Kazalište u Bochumu znalo se u cijeloj Njemačkoj, te je bilo podignuto na razinu državnog kazališta.
Poslije njega mjesto preuzima "mlađahni" 37-godišnjak Matthias Hartmannm, koji se posvetio oglašavanju i produkciji. Nastavivši voditi politiku svojega pretodnika u kazalište je privlačio sve generacija, a posebno se posvetio najmlađima. Za njih je često organizirao školske ture po kazalištu. Iz kazališnog časopisa više puta je bio proglašen najboljim intendantom u Njemačkoj svoga vremena. Kao i njegov prethodnik napustio je kazalište 2005. ostvarivši u njemu samo jedan mandat.
S početkom sezone 2005./2006. kazalište je preuzeo bivši intendant minhenskog Residenz kazališta Elmar Gorden. On je kazalište vodio i u sklopu projekta Europska prijestolnica kulture pod nazivom RUHR 2010. Novi ravnatelj na početku sezone 2010./2011. je Anselm Weber, bivši direktor Essenskog kazališta.
Umjetnički voditelji
_Alexandra_Liedtke,_Matthias_Hartmann.jpg)
- Saladin Schmitt (1919. – 1949.)
- Hans Schalla (1949. – 1972.)
- Peter Zadek (1972. – 1979.)
- Claus Peymann (1979. – 1986.)
- Frank-Patrick Steckel (1986. – 1995.)
- Leander Haußmann (1995. – 2000.)
- Matthias Hartmann (2000. – 2005.)
- Elmar Goerden (2005. – 2010.)
- Anselm Weber (2010. –)
Glumački ansambl
Osim stalne glumačke postave, navedeni su i svi oni koji su više puta nastupili u Bochumskom kazalištu.
|
A
B
C
D
E
F
|
G
H
I–J
K
|
L
M
N
O
P
|
R
S
|
T
U
V
W
Z
|
Literatura
- G. F. Schorer: "Festliche Farbe", u: Der Pelikan. Mitteilungen der Pelikan-Werke Günther Wagner, Hannover, poglavlje 57 / ožujak 1956., str. 4–5.
- Abisag Tüllmann: Unsere Welt. Bilder aus dem Schauspielhaus Bochum. Spielzeit 1981/82. Bochum 1982.
- Hermann Beil, Uwe Jens Jensen, Claus Peymann, Vera Sturm ( Hrsg.): Das Bochumer Ensemble. Ein deutsches Stadttheater 1979-1986. Königstein 1986
- Hans H. Hanke: Architektur und Stadtplanung im Wiederaufbau. Bochum 1944–1960. DFW 22, Bonn 1992
- Neun Jahre Schauspielhaus Bochum 1986 - 1995. Band 1: Schauspiel. Band 2: Tanztheater. Herausgeber: Schauspielhaus Bochum (Intendant: Frank-Patrick Steckel). Bochum 1995
- Uwe-K. Ketelsen: „Ein Theater und seine Stadt. Die Geschichte des Bochumer Schauspielhauses“. Köln 1999, ISBN 3-89498-061-3
- Leander Haußmann: Schauspielhaus Bochum 1995–2000, Wie es wirklich wa(h)r. 2000,ISBN 3-926337-05-2
- Peter Zadek: Die heißen Jahre, 1970 - 1980. Köln 2006, ISBN 978-3-462-03694-7
- Zadek und Bochum: Zwischen Abenteuer und Provokation. Herausgeberin : Ingrid Wölk. Mit Beiträgen von Andreas Rossmann und Uwe-K. Ketelsen und anderen. Klartext, Essen 2014. ISBN 978-3837511895
Izvori
- ↑ Uwe-K. Ketelsen: Ein Theater und seine Stadt. Die Geschichte des Bochumer Schauspielhauses. Köln, 1999., str. 57
- ↑ http://www.historisches-ehrenfeld.de/geschichte-stadttheater.htm
- ↑ www.historisches-ehrenfeld.de – Dietmar Bleidick: »Das Schauspielhaus Bochum«, pristupljeno 31. ožujka 2015.