Josip Tončić pl. Sorinj (* 16. studenog 1847. u Rabu; † 17. srpnja 1931. u Splitu) bio je dalmatinski novinar, političar i zamjenik namjesnika Dalmacije.
Život
Tončić potječe iz obrtničke obitelji s otoka Raba. Unatoč skromnom porijeklu studirao je i već se u mladosti počeo baviti politikom. Tadašnja Dalmacija bila je pod utjecajem sukoba između hrvatskih Narodnjaka, koji su se zalagali sa hrvatske nacionalne interese, i Autonomaša, koji su se zalagali za autonomiju Dalmacije pod očuvanjem talijanskog službenog jezika. Tončić je bio uvjeren Narodnjak, te se prema tome zalagao za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Već kao mlad čovjek objavio je članak za Hrvatski narodni preporod u časopisu ll Nazionale koji je izlazio u Zadru i čiji je urednik bio.[1] Napisao je članak "Kossuth e Deal", radi kojeg je uhićen i 1982. osuđen. Protiv njega i izdavača vodio se poznati Processo del Nazionale, što je bilo okidač za priznanje hrvatskog jezika a time i položaja Stranke hrvata, nacionalne stranke.[2]
Nakon što je pušten na slobodu nije više smio studirati u Austriji, pa je upisao Višu školu u Beogradu. Tamo se zaposlio u srpskom Ministarstvu vanjskih poslova i naposljetku postaje tajnik srpskog predsjednika Vlade Jovana Ristića. Vrativši se u Zadar postaje glavni urednik "Zemljak"-a i 1877. ulazi u upravnu službu. Glavni motiv za to mu je bilo jačanje hrvatskog elementa u upravnoj službi i tako postaje jedan od rijetkih hrvata u upravi, u kojoj su dominirali službenici koji su njemački ili talijanski govornici. Gradio je karijeru kao okružni poglavar Hvara, Splita, Šibenika, Dubrovnika i naposljetku Zadra. Od 1906. do 1911. bio je zamjenik namjesnika Dalmacije. Namjesnik je bio Niko Nardelli koji vuče korijene s Korčule, i koji je od ljeta 1907. iz zdravstvenih razloga samo ograničeno obnašao svoju dužnost. Tako je velikim dijelom Tončić obnašao tu dužnost: „Gospodin Niko je namjesnik u ovoj zemlji, ali činjenica je da netko drugi brine o ovoj „provinciji“ kad je sunčano ili kišovito, da netko drugi drži sve konce u politici i da nije samo zato zadobio oštre obrise. Taj netko je dobro poznat, to je već spomenuti dvorski savjetnik u namjesništvu.“[3] Najveći uspjeh namjesnika Nardelli/Tončić svakako je bilo uvođenje hrvatskog jezika kao unutarnji službeni jezik Dalmacije. [4]
Dodijeljenjem titule plemića od Sorinja 1911. godine ulazi u plemićki stalež. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije postaje predsjednik narodnog vijeća u Zadru i zajedno s dalmatinskim političarima Edom Bulatom i Jurajem Bianchinijem 1918. godine proglašava ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, u čijem glavnom gradu Zagrebu se tada formirala država Slovenaca, Hrvata i Srba, no koja je kasnije pregažena razvojem događaja u Beogradu. Radi njegovog beskompromisnog otpora talijanskoj okupaciji 1918./1919. talijani su ga, u dobi od 70 godina, uhitili te je proveo nekoliko mjeseci u pritvou i biva deportiran u Perugiju. Nakon što je Zadar rapalskim ugovorom kao enklava 1920. dodijeljen Italiji, preselio se u Split, gdje je 17. srpnja 1931. umro.[5]
Josip Tončić-Sorinj bio je otac Kamila Tončić-Sorinja, te djed kasnijeg austrijskog ministra vanjskih poslova Luje Tončić-Sorinja, koji početkom 1990ih godina u konačnici igra aktivnu i odlučujuću ulogu pri proglašenju neovisnosti Hrvatske i razvoja koji su uslijedili. [6]
Izvori
- ↑ Tončić-Sorinj, Lujo: Erfüllte Träume; Kroatien, Österreich, Europa; Beč 1982., str. 23 ff
- ↑ Iz: Das Vaterland, Zeitung für die österreichische Monarchie; br. 166, 17. lipnja 1867., str. 3, odlomak 2: Zara, 11. lipnja...
- ↑ Pokret 4/1907 (16. lipnja 1907.). Članak ima podnaslov „Korrespondentenbericht aus Zadar“, no nije imenom naznačen. Citirano prema: Wolfgang Pav: Niko Nardelli – Österreichs Statthalter in Dalmatien 1906-1911. Beč, 2010., str. 30.
- ↑ Wolfgang Pav: Niko Nardelli – Österreichs Statthalter in Dalmatien 1906-1911. Beč, 2010.
- ↑ Tončić-Sorinj, Lujo: Die Welt der Kroaten am Beginn des dritten Jahrtausends; Beč 2002., od str. 24
- ↑ Tončić-Sorinj, Lujo: Die Welt der Kroaten am Beginn des dritten Jahrtausends; Beč 2002., str. 141 ff.