Jekavska čakavica

Jekavska čakavica ili lastovsko-janjinska čakavština je krajnji jugoistočni tip naših čakavskih govora koji je zadnji izdvojen i opisan krajem 19. stoljeća na izoliranom otoku Lastovo. Kasnije je sličan govor nađen i na središnjem Pelješcu tj. oko Janjine na prijelazu između ikavskih čakavaca zapadnog Pelješca i istočnijih ijekavskih štokavaca prema kopnu.

Povijest govora

Potom je više jezikoslovaca uočilo sličnosti s Lastovom u arhaizmima dubrovačke štokavštine i mjestopisu (toponimima) susjednog otočja Elafiti, konavoske obale i Boke Kotorske, te kod starijih dubrovačkih pisaca sve do Džore Držića. Iz toga su zaključili da se ranije možda i u okolici Dubrovnika govorilo sličnom jekavskom čakavicom, ali je zatim to presjekao kao besmislicu jugoslavenski vukovac Milan Rešetar. Kasnije u Jugoslaviji je sve donedavna, ta moguća dubrovačka čakavština postala tabu-tema, jer je idejno ugrožavala srbijanske pretenzije na Dubrovnik.

Zbog ovog embarga i noviji jezikoslovci u Hrvatskoj i Hercegovini sve do danas zaziru od toga nepodobnog tumačenja, ali su taj problem mimo hrvatskih već riješili novi crnogorski jezikoslovci. Pri proučavanju povijesti nastanka crnogorskog jezika, dio njih je zaključio da su se zetsko-dukljanski govori doduše razvili pod kasnijim štokavskim utjecajem iz zaleđa, ali na prvotnoj podlozi stare jekavske čakavštine od srednjega vijeka, koja se prije govorila od Dubrovnika do Boke, Budve i možda primorjem sve do Skadra, gdje okolna albanska plemena (npr. Kuči) još danas imaju tipske čakavske primjese.

U novije doba je napokon i u Crnoj Gori nađena živa čakavska jekavica kod starih ribara u lučici Bigova (Trašte) pred ulazom Boke, a također su zapisani čakavski toponimi na Orjenu i brojni čakavski arhaizmi u selu Markovići nasred Crne Gore. Iz navedenog slijedi da se u prošlim stoljećima jekavska čakavica vjerojatno govorila duž južnojadranskog primorja od donje Neretve do Boke i možda do Skadra, a danas je u završnom izumiranju ograničena samo još na Lastovo, Janjinu i Bigovu pred ulazom Boke Kotorske.

Osobine govora

Pored zamjenice ča koju još rabe neki starci iz Lastova, Janjine i Bigove, istodobno se većinom izgovara jedinstveno je bez razlikovanja kratkoga i dužeg jata. U izgovoru j zamjenjuje lj, š je umjesto č, čr- umjesto cr-, šć umjesto št, završno -on je umjesto -om, a naglasak je dijelom pri kraju riječi. Dio tih starih značajki (bez ča) dolazi i u crnogorskom selu Markovići. Kod mlađih govornika iz tih mjesta staro ča uglavnom je zamijenjeno novim što, a završni naglasak se pomiče naprijed, pa dijelom govore sve sličnije štokavcima okolnih naselja.

Literatura

Š. Kulišić: O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd 1980.
S. Zeković, B. Cimeša: Elementa Montenegrina 1. Hrestomatija. C.F.P., Zagreb 1990.