Jagoda Buić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Predložak:Likovni umjetnik Jagoda Buić Wuttke (Split, 14. ožujka 1930. – Venecija, 17. listopada 2022.)[1] bila je hrvatska likovna umjetnica najpoznatija po svojim monumentalnim tekstilnim skulpturama i tapiserijama. Bavila se i kostimografijom, scenografijom, kiparstvom i slikarstvom, a bila je i kazališna redateljica.[2]

Životopis

Rođena je u obitelji intelektualaca i političkih aktivista — otac joj i pradjed po majčinoj strani bili su gradonačelnici Splita.[3] Za fašističke okupacije Splita u Drugom svjetskom ratu izbačena je iz škole jer nije pozdravljala fašističkim pozdravom, a onda opet i po oslobođenju jer se nije htjela učlaniti u omladinski savez.[4] Do mature živi kod materine sestre u Dubrovniku,[4] a za rodni grad poslije izjavljuje »Split je grad za voljeti, ali ne za živjeti.«[5]

Od 1949. studira u Zagrebu na tadašnjoj Akademiji za primijenjenu umjetnost[6] i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu.[7] Godine 1952. odlazi na studij filmske scenografije u studiju Cinecitta u Rimu. U Veneciji je studirala povijest i kostimografiju. U Beču 1954. biva nagrađena za diplomski rad napravljen na Akademiji za primijenjenu umjetnost, odjelima za unutarnju arhitekturu i za tekstil.[6][4] U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 1954. godine kreirala je kostime i scenografiju,[8] a od 1955. radi i za kazališta u Osijeku i Zagrebu, za izvedbe Splitskog ljeta i od 1956. za Dubrovačke ljetne igre.[6] Izradila je više od 150 kostima i scenografija. Njezini su kostimi za filmove Cesta duga godinu dana iz 1958. i Carevo novo ruho iz 1961. godine.[6]

Godine 1959. odlučuje se posvetiti tapiseriji i postati samostalna umjetnica.[8] Monumentalnu tapiseriju povodom proslave Dana mladosti i rođendana Josipa Broza Tita stvorila je 1961. u Beogradu. Godine 1963. izradila je drugu monumentalnu tapiseriju za predsjedničku rezidenciju.[7]

Od 1972. ima atelijer u Parizu, u kojem povremeno boravi i nakon preseljenja u Washington 1982. godine usporedno s udajom za Hansa Wuttkea, potpredsjednika Svjetske banke.[2] Dom je imala i u Provansi, Veneciji i Dubrovniku.[9]

Svoju praksu teoretizira pozivanjem na mit o Arijadni. Miješa vunene niti s praznim prostorima kako bi im dala strukturu.[7] Oslanja se na svoje slavenske korijene i tehnike tkanja predaka, radi na selu s tkaljama i bojačima, ponajviše u Sjenici na Pešterskoj visoravni.[4] Tka prirodna vlakna, vunu i sisal.[10] Njezine su tapiserije skulpture, a instalacije joj se referiraju na arhitekturu i spoj su kazališne scenografije i tapiserije.[11]

Na drugome bijenalu tapiserije u Lausanni izlaže 1965. reljefne tapiserije karakteristične grube izrade Strukturalni triptih. Izvoran novi oblik trodimenzionalne tapiserije s kojom istražuje mogućnosti materijala (Vertikala I) izlaže 1968. na 34. bijenalu u Veneciji te 1969. na svjetskim izložbama u New Yorku (Wall Hangings u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA)),[11] Amsterdamu (Perspectief in Textiel) i Madridu (Exposición internacional de expeiencias artistico-textiles).[6] U rujnu 1975. Muzej moderne umjetnosti grada Pariza posvećuje joj izložbu.[12] Godine 1976. njezine je kreacije predstavio Muzej dekorativne umjetnosti u Nantesu.[8]

Tkanja postavlja u prostor poput skulpture (Bijeli prostor iz 1977.), često velikih dimenzija (Ritam II iz 1978. i Modra stabla iz 1980). Izrađuje monumentalne instalacije od čelika (Ruža vjetrova iz 1987., postavljena na rivi u Splitu). Godine 1991. rad joj je bio predstavljen u Muzeju suvremene tapiserije Jean-Lurçat u Angersu. Godine 2011. Muzej primijenjene umjetnosti u Zagrebu posvetio joj je veliku retrospektivu, a Muzej Revoltella u Trstu 2014.[12]

U Kazalištu Gavella režirala je 1997. godine predstavu Richard III. (Shakespeare), no predstava je nakon četiri izvedbe zabranjena jer se posumnjalo da aludira na tadašnju hrvatsku vlast.[2]

U poznim godinama ostavlja se tekstila i radi s papirom, kartonom i komadićima vune (Moderator iz 2006. godine, Školjka iz 2008. godine).[13][4] Godine 2021. njezini su radovi predstavljeni u sklopu izložbe Elles font l'abstraction u Centru Georges Pompidou u Parizu.[7]

Nagrade i priznanja

Intervjui


Izvori

Vanjske poveznice

  1. ↑ Jutarnji list - Preminula je velika hrvatska umjetnica, majstorica tapiserije Jagoda Buić. www.jutarnji.hr 0. 17. listopada 2022. Pristupljeno 2022-10-18.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Otišla je Jagoda Buić: nagrađivana umjetnica koja se družila sa svjetskim uglednicima, a Tuđman joj je zabranio predstavu. Telegram.hr 0. 18. listopada 2022 1.
  3. ↑ Jagoda Buić: Još uvijek se nadam da ću Smoji na Matejuški napraviti spomenik. Novi list 0. 26. veljače 2017. Pristupljeno 2022-10-21.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  5. ↑ Kad bih bila 50 godina mlađa, snimila bih film o Titu. Za mladog Tita uzela bih DiCaprija, a za starijeg Crowea. Večernji list 0. 2016 0. Pristupljeno 2022-10-21.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 BUIĆ, Jagoda. Hrvatski biografski leksikon 0. 1989 1. Pristupljeno 2022-10-21.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Jagoda Buić. AWARE Women artists / Femmes artistes 0. 2021 0. Pristupljeno 2022-09-27.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Formes blanches, une tapisserie de Jagoda Buic, 1977. www.cnap.fr 0. 2011 0. Pristupljeno 2022-09-27.
  9. ↑ Jagoda je imala vile u Dubrovniku i Provansi, stan u Parizu i palaču u Veneciji. U Splitu nije željela živjeti, a udala se za ‘najljepšeg muškarca na svijetu‘. Slobodna Dalmacija 0. 18. listopada 2022. Pristupljeno 2022-10-21.
  10. ↑ Le Strict Maximum.: Maître Jagoda. Le Strict Maximum 1. 19. svibnja 2019. Pristupljeno 2022-09-27.
  11. ↑ 11,0 11,1 ‘Fallen Angel’, Jagoda Buić, 1967. Tate 0. listopad 2019 1. Pristupljeno 2022-09-27.
  12. ↑ 12,0 12,1 Jagoda BUIC - TEXTILE/ART. www.textile-art-revue.fr 0. 2013 0. Pristupljeno 2022-09-27.
  13. ↑ Buić, Jagoda. www.enciklopedija.hr 0. Pristupljeno 2022-10-21.
  14. ↑
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi book
  15. ↑ Slobodna Dalmacija - Jagoda Buić, dobitnica nagrade za životno djelo u umjetnosti: Mi Splićani ne opraštamo 'puvanje'. slobodnadalmacija.hr 0. 8. rujna 2015. Pristupljeno 2022-07-31.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Jagoda_Buić&oldid=751756"