Jagoda Buić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Jagoda Buić Wuttke
Jagoda Buić
Rođenje 14. ožujka 1930.
Smrt 17. listopada 2022.
Vrsta umjetnosti likovna umjetnost

Jagoda Buić Wuttke (Split, 14. ožujka 1930. – Venecija, 17. listopada 2022.)[1] bila je hrvatska likovna umjetnica najpoznatija po svojim monumentalnim tekstilnim skulpturama i tapiserijama. Bavila se i kostimografijom, scenografijom, kiparstvom i slikarstvom, a bila je i kazališna redateljica.[2]

Životopis

Rođena je u obitelji intelektualaca i političkih aktivista — otac joj i pradjed po majčinoj strani bili su gradonačelnici Splita.[3] Za fašističke okupacije Splita u Drugom svjetskom ratu izbačena je iz škole jer nije pozdravljala fašističkim pozdravom, a onda opet i po oslobođenju jer se nije htjela učlaniti u omladinski savez.[4] Do mature živi kod materine sestre u Dubrovniku,[4] a za rodni grad poslije izjavljuje »Split je grad za voljeti, ali ne za živjeti.«[5]

Od 1949. studira u Zagrebu na tadašnjoj Akademiji za primijenjenu umjetnost[6] i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu.[7] Godine 1952. odlazi na studij filmske scenografije u studiju Cinecitta u Rimu. U Veneciji je studirala povijest i kostimografiju. U Beču 1954. biva nagrađena za diplomski rad napravljen na Akademiji za primijenjenu umjetnost, odjelima za unutarnju arhitekturu i za tekstil.[6][4] U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 1954. godine kreirala je kostime i scenografiju,[8] a od 1955. radi i za kazališta u Osijeku i Zagrebu, za izvedbe Splitskog ljeta i od 1956. za Dubrovačke ljetne igre.[6] Izradila je više od 150 kostima i scenografija. Njezini su kostimi za filmove Cesta duga godinu dana iz 1958. i Carevo novo ruho iz 1961. godine.[6]

Godine 1959. odlučuje se posvetiti tapiseriji i postati samostalna umjetnica.[8] Monumentalnu tapiseriju povodom proslave Dana mladosti i rođendana Josipa Broza Tita stvorila je 1961. u Beogradu. Godine 1963. izradila je drugu monumentalnu tapiseriju za predsjedničku rezidenciju.[7]

Od 1972. ima atelijer u Parizu, u kojem povremeno boravi i nakon preseljenja u Washington 1982. godine usporedno s udajom za Hansa Wuttkea, potpredsjednika Svjetske banke.[2] Dom je imala i u Provansi, Veneciji i Dubrovniku.[9]

Svoju praksu teoretizira pozivanjem na mit o Arijadni. Miješa vunene niti s praznim prostorima kako bi im dala strukturu.[7] Oslanja se na svoje slavenske korijene i tehnike tkanja predaka, radi na selu s tkaljama i bojačima, ponajviše u Sjenici na Pešterskoj visoravni.[4] Tka prirodna vlakna, vunu i sisal.[10] Njezine su tapiserije skulpture, a instalacije joj se referiraju na arhitekturu i spoj su kazališne scenografije i tapiserije.[11]

Na drugome bijenalu tapiserije u Lausanni izlaže 1965. reljefne tapiserije karakteristične grube izrade Strukturalni triptih. Izvoran novi oblik trodimenzionalne tapiserije s kojom istražuje mogućnosti materijala (Vertikala I) izlaže 1968. na 34. bijenalu u Veneciji te 1969. na svjetskim izložbama u New Yorku (Wall Hangings u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA)),[11] Amsterdamu (Perspectief in Textiel) i Madridu (Exposición internacional de expeiencias artistico-textiles).[6] U rujnu 1975. Muzej moderne umjetnosti grada Pariza posvećuje joj izložbu.[12] Godine 1976. njezine je kreacije predstavio Muzej dekorativne umjetnosti u Nantesu.[8]

Tkanja postavlja u prostor poput skulpture (Bijeli prostor iz 1977.), često velikih dimenzija (Ritam II iz 1978. i Modra stabla iz 1980). Izrađuje monumentalne instalacije od čelika (Ruža vjetrova iz 1987., postavljena na rivi u Splitu). Godine 1991. rad joj je bio predstavljen u Muzeju suvremene tapiserije Jean-Lurçat u Angersu. Godine 2011. Muzej primijenjene umjetnosti u Zagrebu posvetio joj je veliku retrospektivu, a Muzej Revoltella u Trstu 2014.[12]

U Kazalištu Gavella režirala je 1997. godine predstavu Richard III. (Shakespeare), no predstava je nakon četiri izvedbe zabranjena jer se posumnjalo da aludira na tadašnju hrvatsku vlast.[2]

U poznim godinama ostavlja se tekstila i radi s papirom, kartonom i komadićima vune (Moderator iz 2006. godine, Školjka iz 2008. godine).[13][4] Godine 2021. njezini su radovi predstavljeni u sklopu izložbe Elles font l'abstraction u Centru Georges Pompidou u Parizu.[7]

Nagrade i priznanja

Intervjui


Izvori

Vanjske poveznice

  1. ↑ Jutarnji list - Preminula je velika hrvatska umjetnica, majstorica tapiserije Jagoda Buić. www.jutarnji.hr 0. 17. listopada 2022. Pristupljeno 2022-10-18.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Otišla je Jagoda Buić: nagrađivana umjetnica koja se družila sa svjetskim uglednicima, a Tuđman joj je zabranio predstavu. Telegram.hr 0. 18. listopada 2022 1.
  3. ↑ Jagoda Buić: Još uvijek se nadam da ću Smoji na Matejuški napraviti spomenik. Novi list 0. 26. veljače 2017. Pristupljeno 2022-10-21.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  5. ↑ Kad bih bila 50 godina mlađa, snimila bih film o Titu. Za mladog Tita uzela bih DiCaprija, a za starijeg Crowea. Večernji list 0. 2016 0. Pristupljeno 2022-10-21.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 BUIĆ, Jagoda. Hrvatski biografski leksikon 0. 1989 1. Pristupljeno 2022-10-21.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Jagoda Buić. AWARE Women artists / Femmes artistes 0. 2021 0. Pristupljeno 2022-09-27.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Formes blanches, une tapisserie de Jagoda Buic, 1977. www.cnap.fr 0. 2011 0. Pristupljeno 2022-09-27.
  9. ↑ Jagoda je imala vile u Dubrovniku i Provansi, stan u Parizu i palaču u Veneciji. U Splitu nije željela živjeti, a udala se za ‘najljepšeg muškarca na svijetu‘. Slobodna Dalmacija 0. 18. listopada 2022. Pristupljeno 2022-10-21.
  10. ↑ Le Strict Maximum.: Maître Jagoda. Le Strict Maximum 1. 19. svibnja 2019. Pristupljeno 2022-09-27.
  11. ↑ 11,0 11,1 ‘Fallen Angel’, Jagoda Buić, 1967. Tate 0. listopad 2019 1. Pristupljeno 2022-09-27.
  12. ↑ 12,0 12,1 Jagoda BUIC - TEXTILE/ART. www.textile-art-revue.fr 0. 2013 0. Pristupljeno 2022-09-27.
  13. ↑ Buić, Jagoda. www.enciklopedija.hr 0. Pristupljeno 2022-10-21.
  14. ↑
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi book
  15. ↑ Slobodna Dalmacija - Jagoda Buić, dobitnica nagrade za životno djelo u umjetnosti: Mi Splićani ne opraštamo 'puvanje'. slobodnadalmacija.hr 0. 8. rujna 2015. Pristupljeno 2022-07-31.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Jagoda_Buić&oldid=751756"