Ivo Vejvoda

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ivo Vejvoda (Karlovac, 13. studenog 1911.Beograd, 1. prosinca 1991.) bio je sudionik Španjolskog građanskog rata i NOB-a, društveno-politički djelatnik i dugogodišnji veleposlanik SFR Jugoslavije.

Životopis

Rođen je 13. studenog 1911. u Karlovcu, od oca Ivana Vejvode, Čeha, i majke Štefanije, rođ. Krznarić.[1] Nakon završene osnovne škole i gimnazije, 1930. godine odlazi u Prag gdje studira arhitekturu. Kao praški student i nositelj čehoslovačke putovnice, bio je dodijeljen kao kurir Mustafi Golubiću, suradniku Kominterne[2] po partijskom zadatku. Nakon povratka u Jugoslaviju, postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 1933. godine, a zbog svog revolucionarnog rada više puta je hapšen i proganjan.

Zajedno sa grupom jugoslavenskih studenata, među kojima su bili i Ratko Pavlović Ćićko, Veljko Vlahović, Mirko Kovačević i drugi, u siječnju 1937. godine odlazi u Španjolsku gdje se bori u redovima Internacionalnih brigada za obranu Španjolske Republike protiv fašizma.

U veljači 1939. nakon pada Barcelone i poraza Španjolske Republike, zajedno s ostalim borcima internacionalnih brigada odlazi u Francusku. Tijekom boravka u Francuskoj bio je u koncentracijskim logorima Saint Cyprien i Girs. Krajem 1940. godine, uspio je pobjeći iz logora i vratiti se u Kraljevinu Jugoslaviju.

Učesnik je NOB-a od 1941. godine. Za vrijeme rata bio je:

Nakon oslobođenja Jugoslavije obnašao je razne odgovorne društvene i političke dužnosti:

Imao je čin pukovnika JNA u pričuvi, a povremeno se bavio novinarskim i publicističkim radom.

Umro je 1. prosinca 1991. u Beogradu i pokopan u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu .

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i druga jugoslavenska odlikovanja, među kojima su Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Orden partizanske zvijezde sa srebrnim vijencem i Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama.

Obitelj

Prva supruga bila mu je Čehinja Vera Vejvoda (1915.1941. ), koju je upoznao u Pragu tijekom studija. Ona je također bila sudionica Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, a poginula je 20. listopada 1941. u borbi s Talijanima u Gorskom kotaru. S njom je imao sina Marjana Vejvodu. Nakon rata, u drugom braku sa suprugom Olgom, dobio je sinove Ivana Vejvodu (1949.), danas politolog u Srbiji, Gorana Vejvodu (1956.), danas poznati glazbenik u Parizu, te Srđana Vejvodu (1952.), danas fotografa koji živi u SAD-u.

Njegova rođena sestra Vera Vejvoda (Karlovac, 1917.2002.) također je bila sudionica NOR-a, a nakon rata završila je arheologiju i prošla sve stupnjeve u Arheološkom muzeju u Zagrebu, od knjižničarke i pripravnice do v.d. ravnateljice, da bi na kraju karijere bila i savjetnica u Republičkom odboru za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu u Zagrebu.[1]

Izvori

Literatura

  • Vojna enciklopedija (knjiga deseta). Beograd 1975.
  • Jugoslavenski suvremenici - Tko je tko u Jugoslaviji . "Hronometar", Beograd 1970.