Ivo Rojnica (Cista Velika, 20. kolovoza 1915. − Buenos Aires, 1. prosinca 2007.), hrvatski domovinski i iseljenički poduzetnik, mecena, kulturno-politički djelatnik i književnik[1], bivši visoki dužnosnik ustaškog režima.
Životopis
Rodio se u Cisti Velikoj, u kojoj je završio pučku školu. Izučio je trgovački zanat. Odselio je u Dubrovnik potom i otvorio vlastitu trgovinu tekstilnom robom. Htio je studirati pravo u Zagrebu, što nije uspio zbog jer je neprestano radio na uspostavi i očuvanju hrvatske države. Premda nije studirao, stekao je bogatu opću naobrazbu.[1] 1941. godine bio je ustaški stožernik u Dubrovniku.[2] Koncem rata se je zbog zla glasa koji se širio iz krajeva koje su osvojile jugokomunističke snage otišao je u masovnom zbjegu hrvatskog naroda na Zapad. Već je bio pred izručenjem u Lavamundu, što je značilo odlazak u smrt, no čudom se je spasio. Iz Austrije je otišao u Italiju. Engleske okupacijske vlasti uhitile su ga u Trstu i lažno optužile. Već su se spremili izručiti ga jugokomunističkoj Jugoslaviji, no i ovdje se je izvukao. Prvo je uvjerljivo odglumio ludilo, a potom smjelo u dramatičnim okolnostima pobjegao. Otišao je u Južnu Ameriku i 1947. je stigao u Argentinu, gdje je odmah prišao učiti španjolski i tekstilni zanat. Završivši zanat, uz pomoć prijatelja otvorio je vlastitu pletionicu. Uspio je kao poduzetnik i stekao ugled u Argentini te je ušao u krug najbogatijih Hrvata u iseljeništvu.[1]
Djelovao je kao tihi, ali moćni mecena u brojnim hrvatskim iseljeničkim kulturno-političkim pothvatima u cijeloj emigraciji. Suosniač i uzdržavatelj Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta te uglednog časopisa Studie croatice. Od 1991. je bio opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske za Argentinu i Latinsku Ameriku.[1]
Pisao je priloge u hrvatskim emigrantskim glasilima. Pripovjedački dar iskazao je najbolje u tisućama sabranih stranica uspomena i putopisa. Glede činjenice što su to dugogodišnji vođeni osobni zapisi, dobri su i kao povijesno-politički izvor. [1]
Umro je 1. prosinca 2007. godine, a pokopan je na groblju El jardin de la Paz.
Djela
Objavio je samostalna izdanja:[1]
- Susreti i doživljaji I. (uspomene i putopisi), München - Barcelona 1969.
- Prikaz povijesti Argentine i doprinos Hrvata, Buenos Aires 1974.
- Susreti i doživljaji II. (uspomene i putopisi), München - Barcelona 1983.
Nagrade i priznanja
- Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca. [1]