Ivan Anton Kumbat
Ivan Anton Kumbat je bio general Mletačke Republike. Ivan Kumbat je rođen u Kaštel Štafiliću 1. prosinca 1684., sin Bože i Lucije rođ. Dobričić (porijeklom iz Okruga na otoku Čiovu), umro je na Krfu 1744.godine. Ime Anton je dobio po svom djedu.
Morejski rat
Krajem 1714. godine počeo je posljednji rat između Mletačke Republike i Turske, koji su počeli Turci kako bi vratili izgubljena područja na Peloponezu (Moreji) i u Dalmaciji. Zbog nadmoći turskih snaga, Mletačka Republika se početkom rata povukla s Peloponeza. Sljedeći na redu su bili Krf, koji se uspio oduprijeti turskim napadima, i Dalmacija koja se uspjela oduprijeti uz pomoć černidi i morlački bandijeri. U borbama na Peloponezu i osobito na Krfu istakao se Ivan Kumbat.
Bijeg iz rodnog kraja
Nakon jednog prekršaja pobjegao je iz svog sela, prijavio se kao veslać (galijot) na mletačkim galijama. Zbog svog junaštva u bitkama kod Kalamote i Argosa napredovao je u mletačkoj vojsci i postigao čin pukovnika pješadije. U opsadi Krfa istakao se nevjerojatnom hrabrošću dobivši čin generala. Velika zapreka njegovu napredovanju je bila njegova nepismenost, pa je jednom prilikom istupio u Senatu i pokazavši gola prsa puna ožiljaka rekao: Mač je moje pero, krv je moje crnilo, a prsi su moja karta. Kumbatovo junaštvo opjevali su fra. Andrija Kačič Miošić u "Razgovoru Ugodnom" i fra.Filip Grabovac koji mu je posvetio jednu pjesmu u „Cvitu razgovora naroda i jezika hrvatskoga“ u kojoj ga slavi kao hrvatskog rodoljuba. Kumbat je umro u svojoj šezdesetoj godini na dužnosti zapovjednik tvrđave na Krfu.
Grb generala Antuna Ivana Kumbata
Gornji dio: na plavom polju dva ukrštena zlatna buzdovana. Donji dio: na zlatnom polju srebreni polumjesec nasuprot njega ruka u crvenom rukavu koja drži srebrenu sablju. Dva polja djeli vodoravna crvena kolona (ešarpa).
Oporuka
Nakon bjega iz rodnog mjesta Kumbat se nikada više nije vratio u Kaštela. Ne srameći se svog zavičaja i siromašna podrijetla, uvijek je sa sobom nosio seljačku (težačku) košulju. U svojoj oporuci sjetio se i Kaštela, ostavivši 200 dukata kao miraz za 6 siromašnih djevojaka koje su se spremale za koludrice (redovnice).
Izvori
- Vjeko Omašić, Kaštela od prapovijesti do početeka XX. stoljeća, Dugi Rat, 2001, ISBN 953-97909-1-3
- Frane Bego, Kaštel Kambelovac, Split, 1991.
- Hrvoje Morović, Kaštelanski zbornik br.1, Kaštela, 1987.