István Sándor

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
István Sándor
Stjepan u đačkim danima (1931)
Stjepan u đačkim danima (1931)
Rođen 26. listopada 1914.
Szolnok, Austro-Ugarska
Preminuo 8. lipnja 1953.
Budimpešta, Mađarska
Proglašen slugom Božjim 10. prosinca 2007.
Beatificiran 19. listopada 2013.
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Spomendan 8. lipnja
Simboli knjiga, radničko odijelo, lice iza zatvorskih rešetaka
Zaštitnik đaci, studenti, ministranti, zatvorenici, redovnici
Zaštitnik gradova, krajeva i država Mađarska
Zaštitnik zanimanja prosvjeta, radništvo, tiskarstvo
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu

István Sándor (Szolnok, 26. studenoga 1914. - Budimpešta, 8. lipnja 1953.), mađarski salezijanac, mučenik i blaženik.

Životopis

Mladost

István Sándor se rodio u prvoj godini Prvog svjetskog rata, 26. listopada 1914 u gradiću Szolnok u srednje-istočnom dijelu Mađarske. Kršten je bio 29. listopada u tamošnjoj franjevačkoj crkvi, koja mu je ostala u lijepoj uspomeni. Tamo je ministrirao, tamo je primio prvu pričest i dobro pripremljen svetu potvrdu. Otac Stjepan (István) Sándor je radio na željeznici, majka Marija (Mária rođena Fekete) pak je unatoč siromašnim prilikama brižno odgajala Stjepana i kasnije rođene brate Ladislava (László) i Ivana (János) [1] Pučku školu je Stjepan polazio u Szolnoku od 1924 do 1928, srednju drvno-metalnu stručnu školu pak od 1928 do 1931 također u Szolnoku, gdje se je izučio za metalo-varioca i bakro-ljevača. Zatim je neko vrijeme radio kao običan radnik i željezo-strugar.

Djelovanje

Na početku 1936. otputovao je u Budimpeštu, da bi se osposobio za tiskara u salezijanskoj tiskarnici u bližnjem gradu Rákospalota [2]. Kao pripravnik (=aspirant) se je hitro uključio u salezijanski odgojni rad sa mladima, naročito sa ministrantima. Za pola godine je zamolio za ulazak u novicijat, koji je završio 8. rujna 1940 sa privremenim zavjetima.[3]

Drugi svjetski rat

Počeo je Drugi svjetski rat, a njime i razdoblje puno opasnosti. 1942 su bili salezijanska subraća-pomoćnici pozvani u vojsku – tako i on. Služio je kao vezista i telegrafista po raznim mjestima, među ostalim i u Vojvodini. Od tamo su ga poslali na Istočno bojište kod rijeke Dona, gdje je u znak hrabrosti primio srebrnu medalju. Po tamošnjem porazu sila osovine je njegova jedinica počela povlačenje na zapad, gdje je konačno u Njemačkoj pao 1944 u američko zarobljeništvo.

Sovjetska okupacija

Ljeti 1945 se je sretno vratio kući, i nastavio raditi kao pisar u salezijanskoj tiskarnici. Ujedno je u Rákospaloti 24. srpnja 1946 položio vječne zavjete. Područje njegova djelovanja je bio Clarisseum, sjedište salezijanskog rada u novom dijelu Budimpešte zvanom Újpest, kamo su salezijanci primali školarce iz najsiromašnijih radničkih obitelji, da bi im nudili stručnu, vjersku i ćudorednu naobrazbu.

U proljeće 1950. komunističke su vlasti zabranile djelovanje većini ženskih i muških katoličkih redova, među ostalima i salezijancima. Stjepan je našao posao u župi kao sakristan – te je još i dalje odgajao mlade u don Boscovu duhu. Priređivao je igre, izlete i sastanke, te ih poučavao vjeronauk. Kad je tajna policija saznala već u veljači 1951. za njegovu vjersku djelatnost, počeli su ga pratiti i nadzirati. Jedan od njegovih dobronamjernih povjerenika ga je o tome obavijestio; salezijansko vodstvo i prijatelji su mu nudili priliku, da se skloni u inozemstvo. Krivotvorenom putovnicom već se je bližio zapadnoj granici, kad se iznenada predomislio. Odlučio je, da radije pretrpi smrt kao mučenik, nego da ostavi povjerenu mu mladež.

Vratio se u Budimpeštu; da bi izbjegao zatvor, počeo je raditi pod izmišljenim imenom kao István Kiss u tvornici Persil (Persil Művek) te neprijavljen živio u stanu svog su-redovnika Tibora Dániela. Zbog blagotvornog odgojnog utjecaja na svoju okolinu dobio je od vodstva tvornice "priznanje narodnog odgojitelja". Dana, 28. srpnja 1952. zatvorili su ga zajedno s kolegama, među kojima su bili također visoki članovi Komunističke partije. U zatvoru su ga zlostavljali i više puta pretukli; on je ipak ostao vjeran Bogu te se nije odrekao salezijanskog zvanja i katoličke vjere. Konačno su ga 23. ožujka 1953 osudili na temelju lažnih optužbi te silom iznuđenih priznanja zajedno s dvojicom kolega na smrt vješanjem – dok su ostali dobili dugogodišnju, također doživotnu robiju. Namješteno suđenje je poznato kao »parnica partijske straže« (pártőrség pere).

Smrt i štovanje

Stjepanovu molbu za pomilovanjem je vlast odbacila te izvršila presudu 8. lipnja 1953. Najvjerojatnije su njegov leš bacili u zajednički grob na "Novom javnom groblju" u Rákoskeresztúru na parceli 301 u istočnom dijelu Budimpešte. Stjepanovu smrtnu presudu na montiranom procesu je poslije demokratskih promjena i povlačenju Sovjeta iz Mađarske 1989 poništio sud u Budimpešti godine 1994 te ga posmrtno rehabilitirao. 1999 je dobio posthumno državno odlikovanje za hrabrost i odgojne zasluge.[4][5]

Beatifikacija

Katolička Crkva smatra Stjepana Sándora mučenikom, jer je pretrpio smrt zbog vjernosti Bogu i svome poslanju. 24. svibnja 2006. je počeo biskupski postupak za beatifikaciju, koji je završen 10. prosinca 2007. Dokumenti su 2008. poslani u Rim, gdje je nastavila postupak Kongregacija za kauze svetaca. Papa Franjo je potpisao 27. ožujka 2013. dekret o beatifikaciji.[6].

Proglašenje blaženim je bilo u subotu 19. listopada 2013. u Budimpešti.[7] Papinim ovlaštenjem ga je pribrojio blaženima prefekt kongregacije za kauze svetaca kardinal salezijanac Angelo Amato; misu je vodio i propovijedao mađarski primas i kardinal Péter Erdő – na platou ispred bazilike svetoga Stjepana kralja u Budimpešti. Suslavilo je sa njime oko 40 biskupa i 300 svećenika; vjernici su ispunili cijeli trg ispred bazilike, koji može primiti oko 10.000 ljudi.

Za vrijeme propovijedi papin izaslanik je o novom blaženiku rekao i ovo:

"Današnja beatifikacija salezijanskog redovnika, čije ime podsjeća na prvog kršćanskog mučenika, je dar Trojednom Bogu, mađarskom narodu, salezijanskoj družbi i čitavoj Crkvi. Mučenici svijetle kao zvijezde na tamnom nebu, da rasvjetljavaju putove ljubavi, kao i putove razumijevanja i uzajamnog poštovanja u suočavanju sa ljudskom zloćom. Ako vjerski progon stvara među ljudima provaliju, mučenici grade svojim žrtvama i bratstvom, praštanjem i prihvaćanjem mostove. Baština mučenika je ljubav, dar koji potiče od Boga u naša srca preko krštenja. Blaženi István Sándor šalje dakle salezijancima trostruku poruku:
Prvo, poziva vas, da budete pravi don Boscovi sinovi, koji ustraju vjerni posvećenom životu pridržavajući se radosti, radinosti i zajedničkog života. O Stjepanu smijemo kazati, da je volio knjige, oltar i oratorij.
Druga njegova poruka je želja po odgoju. Blaženi Stjepan je bio vjeran salezijanskoj karizmi, a ujedno visoko stručno izvježbani štampar te učitelj kršćanskog života. Njegovi đaci se sa divljenjem sjećaju njegovih evanđeoskih poticaja i smjernica. Bio je uvjeren, da mladi tiskarski šegrti trebaju duhovni odgoj i vodstvo. Pomagao im je u korisnom provođenju rada i slobodnog vremena. Neumorno je priređivao igre. Vodio je grupu od pedesetak tiskarskih pripravnika, koji su se ugledavši se na njega pripremali za salezijansko zvanje.
Treća poruka je mučeništvo. Za kršćanina znači mučeništvo najviši stupanj svjedočanstva, otkrivenje ufanja i ljubavi. Redovnike salezijance novi blaženik podsjeća, da je Bogu posvećeni život jedno pravo, beskrvno mučeništvo, koje se ostvaruje dan na dan u vjernosti evanđelju i salezijanskoj karizmi.
Junaštvo se ne može potvoriti. Među svjedočanstvima u svetačkom postupku ih ima nekoliko, koja to potvrđuju. Stjepan je jednom spasio od sigurne smrti teško povrijeđenog momka, koji je upao pod kotače tramvaja. Stjepan je skinuo kaput te mu zaustavio krvarenje. Drugom zgodom je roditeljima obećao, da će dati svoju krv, ako može time spasiti život njihovom dječaku, koji je bolovao za tifusom. Za vrijeme komunističke diktature su ga zatvorili, mučili, optužili lažno za zločine, kojih nije nikada počinio, te ga najzad osudili na smrt i pogubili. Blaženi Stjepan je ostao postojan u vjeri. Radije je izabrao smrt, nego da bi se sklonio na sigurno u inostranstvo, ili da bi zatajio svoje redovničko zvanje. Stjepan Sándor je primjer čovjeka, koji je čvrstim duhom prihvatio životne kušnje, bez da bi igdje posrnuo. On nam daje primjer, kako je važan odgoj mladih u jednom svijetu, u kojem država prezire vrijednosti kao što su život, ljubav, radinost, praštanje i bratstvo."[8]

Galerija slika

  • Večernja u Bazilici sv. Stjepana za Božji blagoslov i mir među narodima

  • Vokalno-instrumentalni Daunerov zbor[9] pjeva i svira kod večernje 18. listopada 2013

  • Don Paskal Chávez, vrhovni poglavar salezijanaca je došao iz Rima

  • Don Paskal Chávez u pratnji indijskog salezijanca u Budimpešti na svečanosti

  • Zakrivena slika blaženoga Stjepana Sándora na pročelju Bazilike

  • Narod je ispunio trg pred Bazilikom sv. Stjepana u Budimpešti

  • Katolički svećenici za vrijeme pripreme na svečanu beatifikaciju

Izvori

  1. ↑ izgovor: Szolnok (izg: solnok); Mária (izg: mária) = Marija; László (izg.: láslo) = Ladislav; János (izg.: jánoš) = Ivan
  2. ↑ Rákospalota se 1950 spojila sa Budimpeštom i tvori danas njen XV. okrug.
  3. ↑ Ádám László szalézi tartományfőnök: Sándor István halotti levele (Salezijanski provincijal Ádám László: Posmrtno pismo o Stjepanu Sándoru
  4. ↑ http://www.magyarkurir.hu/hirek/kiallitasok-szinielodasok-elozik-meg-sandor-istvan-boldogga-avatasat
  5. ↑ http://www.magyarkurir.hu/hirek/sandor-istvan-elete
  6. ↑ Papa je dopustio objavu dekreta o mučeništvu Stjepana Sándora, Magyar Kurír, 28. ožujka 2013.
  7. ↑ Kihirdették Sándor István boldoggáavatásának időpontját. Magyar Kurír, 15. svibnja 2013.
  8. ↑ http://www.magyarkurir.hu/hirek/angelo-amato-szavai-boldogga-avatasi-szertartas-utan
  9. ↑ Ovaj vokalno-instrumentalni zbor je osnovao salezijanec János Dauner (1915-2002)

Poveznice

Literatura

  • Flavio Depaula SDB: Beatificazione del Servo di Dio Stefano Sándor. Új Ember, Debrecen 2013.
  • Erzsébet Lengyel: Szaléziak Magyarországon, Don Bosco Kiadó, Budapest 2013, ISBN 9789639956285
  • Gyula Zsédely SDB: Sándor István SDB vértanú. Don Bosco Kiadó, Budapest 2002, ISBN 9638456906
  • János Szőke SDB: Sándor István vértanú, Don Bosco Kiadó, Budapest 2011, ISBN 9789639956186

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: István Sándor.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=István_Sándor&oldid=490794"