István Kizur
István Kizur (Belo Blato, 6. siječnja 1904. — ponad Blagaja, Maglaj, 15. kolovoza 1942.), srbijanski metalski radnik, vođa sindikalnog radničkog pokreta, revolucionar i pripadnik pokreta otpora.[1]
Životopis
Rodio se je u banatskom selu Belom Blatu od roditelja Martona i matere Ilone rođ. Juhasz. Selo su činili Slovaci, Mađari, Nijemci i Bugari. Sa 17 godina otišao je od obiteljskog doma u potrazi za poslom. Prvo je bio šegrtom kod kotlara u Bečkereku. Kao kalfa (obrtnički pomoćnik) je otišao u Moravicu, odslužio vojni rok. Živio i u Elemiru i Beogradu. U Subotici je od 1924.. Ondje je bio zaposlenikom u Radionici za popravku železničkih kola (poslije tvornica Bratstvo). Bio je članom radničkog pokreta Nezavisnih sindikata. Oženio je krojačicu Etu Hedrich, vrlo aktivnu u naprednom sindikalnom pokretu prije Drugog svetskog rata. U partijski ga je rad uključio veteran radničkog pokreta Đuro Pucar, s kojim je jedno vrijeme živio kao podstanar u stančiću u okolini Gubođara (pučki naziv za prostor na kojem je bio stari Željezničar). Većinu je vremena provodio na radnom mestu, u Radionici za popravku željezničkih kola (danas Bratstvo), a poslije u Radničkom domu u Tolstojevoj ulici. Zbog rada u u radničkom sindikalnom pokretu, policija ga je više puta uhitila. Kizur je bio na čelu međuratnih radničkih industrijskih akcija u subotičkoj industriji i obrtništvu: stotinjak štrajkova te na desetke pokreta za veće nadnice protiv samovolje vlasnika i za obranu sindikalne organizacije. Na slobodu je pušten nakon dugotrajnih ispitivanja i mučenja. Jedno vrijeme zbog policijskih progona nije mogao dobiti posao u metalskoj struci, pa je naučio šiti i ručni rad u supruzinoj krojačnici. Policijski progoni bili su toliki da je jedno vrijeme morao se vratiti u roditeljski dom. [1]
Prišao partizanima u Drugome svjetskom ratu. Bio je među prvim borcima Druge proleterske brigade. Bio je politički komesar Moravskog odnosno Trećeg odreda Trećeg šumadijskog bataljona Druge proleterske brigade. Sudionik borba. Preživio žestoke bitke na Kupresu, ali je poginuo prigodom povlačenja na maglajskim padinama, kod sela Blagaja. Pokopan je na kupreškom partizanskom groblju kao nepoznati borac Druge proleterske brigade. [1]
Danas se po Kizuru zove osnovna škola i ulica u Subotici.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 http://kizur.edu.rs/onama: Kizur Ištvan. Subotička istorija. Pristupljeno 15. siječnja 2026.