| Istarski kratkodlaki gonič | |
|---|---|
| |
| Klasifikacija FCI | |
| Skupina | 6. Psi tragači, goniči i srodne vrste |
| Odsjek | 1. Lovački psi |
| Pododsjek | |
| Standard | br. 151 na (en / [ fr]) |
| Ime | Istarski kratkodlaki gonič |
| Varijetet | |
| Tip | |
| Podrijetlo | Hrvatska |
| Patronat | {{{patronat}}} |
| Visina | mužjaci 50 cm ženke 48 cm |
| Težina | 18 kg |
| Popis domaćih pasa | |
Istarski kratkodlaki gonič veoma je stara pseća pasmina iz Hrvatske. Lovački je pas iz skupine goniča.
Povijest pasmine
Smatra ih se najstarijom pasminom u Hrvatskoj i balkanskom susjedstvu [1], a još veći značaj ovom podatku daje teza F. B. Laske da je Balkanski poluotok domovina svih goniča.
Po nekim tezama se ovaj gonič nalazi na slici u Hrvojevom misalu iz 1404..
Ovog psa su oslikali Vincent iz Kastva na fresci Poklonstvo kraljeva u crkvici Svete Marije na Škriljinah u Beramu, Tizian na svojim slikama i biskup Petar Bakić u svojoj kronici iz 1719. godine "De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719", u kojoj je svjedočio o organiziranom uzgoju ove pasmine u Hrvatskoj još u 14. stoljeću.
1752. ga je opisao đakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara Petar Lukić u "Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752".
Grof H. von Bylandt ih je opisao u knjizi „Die Hunderassen“ 1894. godine. Iste godine su prvi puta izloženi lovački psi, a među njima i 10 istarskih brakova, čiji je vlasnik bio grof Kristofor Volky.
Zahtjevi za standardizacijom su još iz 1924.. 1949. ga je priznao FCI, a standard je objavljen tek 1973. godine. Raspadom SFRJ je postojala borba između Hrvatske i Slovenije za priznanjem domicilnosti pasmine. Naposljetku je na sjednici Glavne skupštine Svjetske kinološke organizacije (FCI) 30. svibnja 1999. priznat za hrvatsku pasminu, zajedno sa istarskim oštrodlakim goničem[2].
Najraširenija je od svih hrvatskih pasmina. Najviše je rasprostranjen u hrvatskom krškom priobalju i bližem gorskom zaleđu, od Savudrijske vale do Prevlake. Pasmina je popularna među lovcima i u sjevernoj Italiji i u Sloveniji.
Obilježja
Pogodan je za lov na krškom terenu. Koristi ga se u lovu na lisice, zečeve, divlje svinje i razne kraške kokoške (jarebice, prepelice, fazane...).
Vrlo je veseo i razigran pas. Odan je svojoj obitelji i voli ljudsko društvo. Srednje je veličine. Pun je energije i otvoren. Traži mnogo kretanja i obilno se linja te mu zimi može biti hladno.
Po osobinama je srodnik psu dalmatincu, posavskom goniču i starohrvatskom hrtu.
Srodnost dalmatinskog psa i istarskog kratkodlakog goniča je dokazana i veterinarskim istraživanjima [3]: velika podudarnost fizioloških vrijednosti koncentracije mokraćne kiseline kod obiju pasmina, kao i vrlo slične genetske formule za boju, čime se dokazalo zajedničko podrijetlo obiju pasmina[4].
Srodnost sa posavskim goničem je u svom radu iz 1949. dokazivao poznati slovenski stručnjak za pse dr Ivan Lovrenčič, gdje je napisao da pored istarskih goniča postoji još nekoliko vrsta goniča u Istri koje izgledom podsjećaju na posavskog goniča[5].
Bliske srodne, ali nepriznate podpasmine su žuti istarski jednobojni kratkodlaki gonič i mali istarski kratkodlaki gonič.
Vidi još
- Boris Špoljarić: Hrvatski goniči, Moj pas, službeno glasilo Hrvatskog kinološkog saveza, br.10-11-12/1992.
Izvori i referencije
- Istarski goniči Boris Špoljarić, Jasminko Kormoš-Buco: Istarski kratkodlaki i oštrodlaki gonič , pristupljeno 23. travnja 2010.
- ↑ Anne Rogers Clark: Andrew H. Brace: The International Encyclopedia of Dogs. Howell Book House, 1995., str. 266. ISBN 0-87605-624-9
- ↑ Istrianet Istrian hound finally recognized as a Croatian breed (iz Croatia Weekly, 10. lipnja 1999.).
- ↑ Tadija Peraić: Istarski gonič komparativna istraživanja krvne slike , specijalistički rad (mentor dr Mario Bauer, Veterinarski fakultet u Zagrebu), 1991.
Čedomir Labura: Istarski gonič istraživanja nekih, dijagnostički značajnih biokemijskih parametara u serumu, specijalistička rasprava (mentor dr Mario Bauer, Veterinarski fakultet u Zagrebu), 1992. - ↑ Istarski goniči Boris Špoljarić, Jasminko Kormoš-Buco: Istarski kratkodlaki i oštrodlaki gonič , pristupljeno 23. travnja 2010.
- ↑ (engl.) Istrianet Istrian Hounds
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||