IJ (digraf)

class=skin-invert-image|mini|IJ, ij mini|Znak iz oko 1900. na kojem je "IJ" prikazan kao ligatura. IJ, ili IJ, je digraf ili ligatura slova i i j . U nizozemskom jeziku, ij se ponekad smatra jednim slovom i, zajedno s y, tada se smatra 25. slovom nizozemske abecede. Znak ij se često piše kao jedan znak, kao ligatura, iako u većini pisama i i j nisu povezani, već su ponekad postavljeni bliže jedan drugome.

Ij obično predstavlja diftong ɛɪ .U riječi bijzonder i u nekim imenima mjesta javlja se stara glasovna vrijednost i čak i prije, kao u Wijchen, Wijhe i Wijlre. U sufiksu -lijk, stoji za schwa (ə).

IJ se razlikuje od slova Y. U standardnom nizozemskom jeziku i većini nizozemskih dijalekata postoje dva moguća oblika pravopisa za diftong eɪ ili ɛɪ ij i ei. Prvi oblik naziva se dugi ij ili, u Belgiji, ponekad i točkasti ij, i ima dva (regionalna) glasa. Drugi oblik naziva se kratki ei (ili prilikom pisanja riječi: E – I ) i ima jedan glas. Pridjev dugačak odnosi se na duljinu repa drugog znaka j, koji se (osobito kod malog slova) proteže ispod osnovne linije. Pridjevi dug i kratak ne odnose se na (duljinu) izgovora, budući da se oba pravopisna oblika izgovaraju na isti način u standardnom nizozemskom jeziku.

U suvremenom nizozemskom jeziku, Y se javlja samo u posuđenicama. Međutim, sve do sredine 19. stoljeća, Y se često koristio i u (izvorno) nizozemskim riječima. Moderni nizozemski jezik isključivo i dosljedno koristi dugi ij Siegenbeekovskom pravopisu.

Y se naziva grčki ij, i-grec (kao u francuskom, ali s naglaskom na grec) ili ypsilon (izgovor: ipsilon). Prilikom recitiranja abecede, često se jednostavno izgovara kao ij.

Eduard Douwes Dekker, poznat i pod pseudonimom Multatuli, koristio je ij u svojim rukopisima, ali u svojim izdanjima želio je da slovoslagač tamo stavi slovo y. Prema njemu, ij nije bio slovo.