Hrvatska internetska enciklopedija:Nacionalno pripisivanje/srednji vijek

Datoteka:Feather 150 transparent.png

Ovaj esej nije pravilo i smjernica HIE, već služi kao pojašnjenje nepisanih pravila odnosno opis i objašnjenje uvriježene prakse glede nacionalnog pripisivanja za nove suradnike HIE.

Mogućnosti

Etničko-nacionalna situacija u zadnja 2 stoljeća prilično je jasna. Po nekoj inerciji isto se proteže još koje stoljeće ranije, sigurno do razmeđe srednjega i novoga vijeka, jer nacije nisu nastale iz vakuuma, nego su se stvorile na postojećoj društveno-ekonomsko-kulturno-vjerskoj podlozi. Kad zagazimo u srednji vijek, ovo pitanje u nekim izvorima postaje dovoljno mutno da ga je potrebno ovdje razjasniti.

Hrvatski povjesničari prije Ferde Šišića često su dio povijesti srednjega vijeka tumačili na način koji bi danas mogli nazvati pojednostavljenim, ponekad se u literaturi nalazi naziv "romantičarski pristup". Slijedi ilustracija:

„"Problemu stanja hrvatske historiografije Matoš se posvetio u članku Lijepa knjiga (Hrvatska sloboda, IV, br. 11, str. 3–4; Zagreb, 14.I.1911.), u kojemu je istaknuo da je »naša povijest tek u povojima« te da »nemamo izrađene ni političke, pragmatične detaljnije povijesti, a kulturnoj hrvatskoj povijesti još ni traga«7. Povjesničarka Mirjana Gross početak razvijanja i »poznanstvenjivanja« hrvatske historiografije smješta u drugu polovicu XIX. st. te ističe da je unatoč »skromnim mogućnostima, hrvatska profesionalna historija [...] u posljednjih tridesetak godina [postojanja Austro-Ugarske] Monarhije [dosegla] razinu koja se može usporediti s načinom istraživačkoga rada i rezultatima najboljih europskih historiografija«. Stoga Matoševu ocjenu da je hrvatska povijesna znanost 1911. godine »tek u povojima« ipak valja označiti pretjeranom. No stasanje hrvatske historiografije treba shvatiti kao proces koji traje, te se čini da bi se upravo u tom okviru moglo pronaći razlog Matoševa prenagljivanja s ocjenom njezina stanja početkom drugog desetljeća XX. stoljeća. Matoš je u Lijepoj knjizi podsjetio i na primjedbe onih koji su isticali da hrvatska mladež ne treba učiti nacionalnu povijest, a takav stav objašnjavali tezom da je hrvatski historizam nesuvremen, nepraktičan, nerealan i romantičarski.”

(Ivan Bačmaga, "Što je povijest Matošu?")

Pojednostavljeno, sama riječ "romantičarski" podrazumijeva da je slika povijesti ponešto uljepšana, to se ovdje odnosi na pojavu da se ime Hrvat u radovima navedenih povjesničara često nalazilo gdje je u izvorima pisalo Slaven ili Ilir, bez dubljeg promišljanja radi li se o istoznačnicama ili ne. Kako je Šišić počeo djelovati krajem 19. stoljeća, može se uzeti da je romantičarski pristup iz hrvatske historiografije nestao najkasnije u prvoj polovici 20. stoljeća.

Druga je krajnost strogo pridržavanje onoga što piše u izvorima, čega je primjer Nada Klaić, kojoj se znanstveni pristup ne može negirati, ali kako strogo pridržavanje izvora ne mora povlačiti nesposobnost tumačenja povijesti, optužuje ju se npr. za minimalizam:

„Minimalizam u hrvatskoj povijesti i kulturi najuže je vezan uz ime Nada Klaić. Talentiranu i marljivu povjesničarku, koja je sve hrvatsko izvan granica SR Hrvatske proglasila nehrvatskim i brisala iz hrvatske povijesti, poznati povjesničar Dominik Mandić ovako opisuje: “Ona mnogo tvrdi, a malo dokazuje; mnoge stvari uzimlje kao dokazane, koje bi morala dokazati. Strastvena subjektivnost Nadu Klaić često zasljepjuje, da ne vidi i ne razumije povijesne izvore u njihovom pravom, objektivnom značenju, nego ih shvaća i tumači na svoj način.” A njenu učinkovitost riječima: “…krivo shvaćenih i na štetu hrvatskog naroda protumačenih izvora ima kod Nade Klaić ne na jednom mjestu. Tim je Nada Klaić hrvatski povijesni život za narodnih vladara minimalizirala i osiromašila, napose je hrvatski etnikum, prostor hrvatskog naroda i države svela upravo na bijedne razmjere.””

(Branimir Souček, Hrvatsko slovo, 2018.)

Ovaj je pristup u socijalističkoj Hrvatskoj unutar socijalističke Jugoslavije s većinskim srpskim stanovništvom i snažnim velikosrpskim pretenzijama SPC-a našao plodno tlo.

Treća je krajnost (navjerojatnije nenamjerna) promašenost teza, unatoč oslonjenosti na izvore: Johna V. A. Fine Ml., "When Ethnicity did not Matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods", Ann Arbor: The University of Michigan Press, 2006.

Gornju je, prilično nevjerojatno promašenu knjigu kritizirao Neven Budak, koga nije moguće nazvati hrvatskim nacionalistom, a napisao je npr.:

„Fine polazi od pretpostavke, s kojom se nije teško složiti, da etnički identiteti ljudima nisu bili ni izbliza toliko važni u stoljećima prije nastanka modernih nacija, pa da i nije postojao jedan jedinstveni obrazac etničke samoidentifikacije na onim prostorima na kojima će se s vremenom razviti hrvatska nacija. Nažalost, njegova knjiga se ne temelji samo na ovoj osnovnoj ideji, nego i na nekim drugim tezama s kojima se pak nije moguće složiti, a vrvi i raznim materijalnim greškama, pa sam zaključio da jednostavni osvrt, čak ni kraća recenzija, ne bi bili odgovarajuća reakcija na ovu knjigu.

...
Moram odmah napomenuti da bi bilo dobro da se knjiga prevede na hrvatski i učini dostupnom hrvatskoj javnosti, jer bi mogla pridonijeti razbijanju ustaljenih nacionalističkih stereotipa o tisućgodišnjoj hrvatskoj naciji i o tome da su Hrvati danas isto ono što su bili prije 1400 godina. Doduše, ona zbog svojih neodrživih teza i brojnih grešaka može čitatelje navesti da je u potpunosti odbace, pogotovo što bi na većinu njih s pravom djelovala strahovito iritantno, ali bi ponekima možda ipak omogućila da na etničke procese počnu gledati s više kritičnosti. Osim toga, velika količina sistematizirane građe može biti odlično polazište za neka buduća istraživanja ove problematike.
...
da bi se nekoga smatralo etničkim Hrvatom, nije dovoljno samo to da živi na području koje se naziva Hrvatska ili da služi hrvatskom kralju. Takvi ljudi, povezani samo time da žive u istoj državi ili joj služe, mogu biti Hrvati u geografskom ili političkom smislu, ali ne i u etničkom. Zapravo, takvi politički „Hrvati“ (ili Srbi ili tkogod) mogli su sami sebe identificirati kao „Slaveni“.“ (Stavljanje Hrvata, ali ne i Srba pod navodnike moglo bi se smatrati slučajnim detaljem, da se ne uklapa u duh kojim odiše cijela knjiga. Hrvati će se vrlo često u njoj naći u navodnicima.)

Iz ove definicije proizlazi osnovni problem Fineove knjige. On, naime, ispravno tvrdi da se prihvaćanje etničkog identiteta u srednjem vijeku zasnivalo na istim osnovnim principima na kojima se danas zasniva osjećaj pripadnosti naciji, dakle na povijesti, jeziku i teritoriju, međutim istovremeno smatra da je svaki pojedinac imao takav osjećaj već u ranom srednjem vijeku. Apsurdno je da njegova knjiga nosi naslov koji upućuje na to da je bilo razdoblja kada etničnost ljudima nije bila važna (što je točno), a istovremeno očekuje od izvora da mu daju odgovor na pitanje kakvima su se svi ljudi – u etničkom smislu – smatrali u srednjem vijeku? Cijela se knjiga, naime, zasniva na prebrojavanju navoda iz mnogobrojnih izvora koji spominju etničke ili srodne identitete, iz čega, očekivano, proizlazi da se pojam „Slaveni“ (kasnije „Iliri“) spominje znatno češće nego „Hrvati“. Iako su, pogotovo prije renesanse, izvori u kojima netko samog sebe etnički identificira izuzetno rijetki, Fine se vrelima ipak obraća statistički. Premda metodološki ispravno razdvaja izvore po mjestu (i vremenu) nastanka, na kraju ih ipak trpa sve u isti koš da bi mogao doći do zaključka da su se samo rijetki pojedinci nazivali Hrvatima, a da su i oni u alteraciji često koristili i slavenski identitet.”

(Neven Budak, "Kako se doista s jugonostalgičarskih pozicija može negirati hrvatska povijest ili o knjizi Johna V. A. Fine Ml. When Ethnicity did not Matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods, Ann Arbor: The University of Michigan Press 2006, 652 str.", Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 41, 2009.)

Kritizirana knjiga objavljena je 2006. godine, recenzija (kritika) je objavljena 2009. godine, dakle radi se recentnom stanju hrvatske historiografije.

Zaključak

Moje pitanje u kome je dan i odgovor nije bilo treba li pisati Hrvat ili Slaven, jer to bi značilo da suradnici ovoga projekta imaju pravo birati, odnosno odlučivati o interpretacijama povijesnih izvora.

Moje je pitanje bilo samo - ako piše Hrvat, treba li poveznica voditi na pojam Hrvati, ili na odlomak unutar istoga članka, gdje se opisuje značenje toga pojma u određenom vremenu ili vremenskom razdoblju.

0

Razno

• [1] "Ipak, mnogo su bila duža razdoblja u kojima je prvotna Bosna do XI. st. pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi."

• [2] "ban (banus), najviši državni dužnosnik u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i graničnim područjima Ugarske"

• [3] "Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borića, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja (1150.-1163.)."

• • [4] "Pretpostavlja se da su bosanski Kotromanići također u srodstvu s Borićem i podrijetlom iz istoga kraja."

• [5] "Auch die bosnischen Herrscher des Mittelalters waren seit Kotroman II. fast durchweg katholischer Konfession."

• [6] "Bila je to zapadno orijentirana, katolička kraljevina koja postaje tampon država između katoličke Hrvatske i grkoistočne Srbije"

• [7] "Die Römisch-Katholischen, auch Lateiner genannt (die ältesten Bewohner), betreiben in Städten Gewerbe, auf dem Land Ackerbau und leben am dichtesten in den Kreisen Travnik und Mostar. Als kultureller Mittelpunkt dienen ihnen seit dem 13. Jahrh. die Franziskanerklöster"

• [8] "Treba dodati da su Hrvati najstariji autohtoni narod i vjerska, katolicka zajednica u Bosni i Hercegovini, a bas je taj, hrvatski narod, ponajvise sudjelovao u prosvjeti, kulturi i umjetnosti te zemlje"

• [9] "Već i površan pogled na zemljovid pokazuje da BiH s Hrvatskom čine jednu zaokruženu geopolitičku cjelinu, da doline svih njenih rijeka vode prema sjevernoj i južnoj Hrvatskoj, da svi trgovački putevi teže prema Hrvatskoj: jadranskoj obali i lukama, poglavito onaj uz djelomice plovnu rijeku Neretvu."

• [10] "Bosnien aber war enger mit Kroatien verbunden, und als es im 12. Jahrhundert die Unabhängigkeit erlangte, scheint es sich kulturell und politisch zunehmend an Kroatien-Ungarn orientiert zu haben. In seiner religiösen Organisation stand das mittelalterliche Bosnien ebenfalls mit Kroatien in Verbindung, nicht mit den serbischen Ländern: Das Bistum Bosnien wird im 11. Jahrhundert (nach dem Bruch zwischen Ost- und Westkirche) als römisch-katholische Diözese erwähnt und scheint unter kirchlicher Oberhoheit des Erzbischofs von Split gestanden zu haben, bis es im 12. Jahrhundert der Diözese Ragusa (Dubrovnik) zugeschlagen wurde. [...] Wir können sagen, daß im 7. Jahrhundert der größere Teil Bosniens vermutlich von Kroaten besetzt wurde – oder doch von Slawen unter kroatischer Führung"

• [11] "Hrvatski ban Pavao I. naziva se 1299. »banom Hrvatske, Dalmacije i gospodarom Bosne«, a 1305. »gospodarom cijele Bosne«. Njegov sin Mladin II. proširio je vlast na Hum pa se 1318. naziva hrvatskim i bosanskim banom i vrhovnim gospodarom Humske zemlje."

• [12] " Godine 1189. izdao je povelju kojom je, uz određenu nadoknadu (poklon), dopustio dubrovačkomu knezu Krvašu i dubrovačkim građanima slobodu kretanja po svoemu vladaniju, što je označilo početak jačanja gospodarskih veza između Bosne i Dubrovnika."