Hrvatska grafika, dio hrvatske likovne umjetnosti.
Povijest
U Hrvatskoj se grafika kao vizualni medij pojavila u drugoj polovini 15. stoljeća, usporedno s tiskarstvom te stoga ima višestoljetnu tradiciju. Osobitu je popularnost stekla u doba renesanse zahvaljujući ilustracijama knjiga, poglavito onima u liturgijskim knjigama, i to na hrvatskome jeziku. Tiskane su u Mletcima i hrvatskim domaćim tiskarama koje su se nalazile u Senju, Rijeci, Nedelišću i Varaždinu. U Hrvata su brojni kroz renesansu, barok, postali dijelom svjetske kulture preko grafika. Brojni hrvatski grafičari ostavili su neizbrisiv trag u povijesti hrvatske grafike i u brojnim europskim grafičkim centrima, osobito u XVI. stoljeću. Prepoznatljivi je kreativni doprinos povijesti europske grafike majstora podrijetlom iz hrvatskih krajeva, koji su djelovali izvan uže domovine: Andrije Medulića (Andrea Meldolla Schiavone), Martina Rote Kolunića, Natalea Bonifacija i Jurja Julija Klovića (Giorgio Giulio Clovio). Vrlo je vrijedan grafički doprinos književnika, povjesničara i kulturnog djelatnika Pavla Rittera Vitezovića (1652. – 1713.), koji se okušao i kao grafičar-bakropisac. Vitezović je od 1676. do 1679. godine boravio u Wagenspergu (Bogenšperk) kod slovenskoga polihistora Janeza Vajkarda Valvasora, po čijim je crtačkim predlošcima izradio niz grafičkih veduta hrvatskih i slovenskih gradova te burgova u tehnici bakropisa.[1][2]
Razvitku hrvatske grafike značajno je pridonio razvoj studija grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od osnivanja Akademije 1907. do osnutka Grafičkog odsjeka 1956. grafika je bila tek kolegij studentima Slikarskoga i Kiparskog odsjeka, ispunjen uglavnom litografskim i bakropisnim vježbama. Prvi hrvatski visokoškolovani grafičar (prof. Wiliam Unger, Beč) je jedan od utemeljitelja Akademije Menci Klement Crnčić. Sa Crnčićem nsporno je počela suvremena hrvatska grafika. Nasljedovao ga je Tomislav Krizman koji ga je nadmašio temperamentom, raznovrsnošću motiva i tehničkih postupaka. U grafici 20. stoljeća od hrvatskih grafičara zapaženi su Bela Čikoš Sesija, Miroslav Kraljević, Crnčić, Krizman i niz se nastavlja preko imena suvremenih hrvatskih grafičara kao što su Igor Čabraja, Ivana Franke, Mirjana Vodopija i mnogi drugi. Hrvatska suvremena grafika ističe se pored ostalih po osebujnom, uspješnom likovnom izrazu, zbog čega danas je mnoštvo iznimnih autora nagrađivanih i izvan Hrvatske.[1][2]
Vrijedna je produkcija grafičkih mapa od Krizmanova prikupljanja vlastitih grafika u zajedničke korice 1907. i mape Proljetnoga salona iz 1920. godine pa sve do zapaženih izdanja kao što je Zbirke Biškupić. Važna dionica tzv. "male grafike" je hrvatski ex libris. U Hrvatskoj su značajne samostalne zbirke grafika. Postoji tradicija grafičkih smotra. [1][2]
Prvi je sustavni pregled hrvatske grafike napravila Mikica Maštrović koji je objavila 2019. u svojoj knjizi Hrvatska grafika.[1][2]