Hibridna djelovanja protiv Hrvatske

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Hibridna djelovanja protiv Hrvatske (ili "specijalni rat protiv Hrvatske", "asimetrična djelovanja protiv Hrvatske ", "hibridni rat protiv Hrvatske") je termin koji označava subverzivne aktivnosti koje se poduzimaju protiv Republike Hrvatske. Kako uglavnom i biva s aktivnostima specijalnog rata (termin koji je bio uvriježen u literaturi na hrvatskom jeziku još 1970.-ih godina), tj. hibridnog rata (prijevod engleskog termina "Hybrid warfare" koji se u literaturi počinje koristiti tek 2005., ali koji je danas prihvaćen u službenim aktima NATO pakta i Europske unije), njihov cilj nije da se zauzme neki dio teritorija države ili da se državu uništi - nego se plasiranjem raznih dezinformacija, informatičkim napadima i drugim nevojnim djelovanjima nastoji oslabiti sustave donošenja odluka, te oslabiti mogućnost da Republika Hrvatska ostvari svoje interese i sudjeluje na adekvatni način u aktivnostima međunarodnih organizacija.

Makar Hrvatska danas zacijelo nije zemlja koja je izrazito na meti hibridnih djelovanja, u godišnjem izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije za 2019. god. se ukazuje da je "jugoistočno susjedstvo Republike Hrvatske, odnosno Zapadni Balkan kako se ovaj prostor naziva u dokumentima EU-a, još uvijek je opterećeno brojnim sigurnosnim, političkim, gospodarskim i društvenim izazovima... Ovakve prilike otvaraju prostor i za djelovanje izvanjskih aktera, posebice država čiji se interesi i pogledi ne podudaraju s euroatlantskom perspektivom ovog prostora, odnosno čiji je interes usporavanje euroatlantskih integracija na ovom području. Pri tome se takvi akteri koriste i obavještajnim te hibridnim aktivnostima."[1]

U borbi protiv aktivnosti specijalnog rata, tj. hibridnih prijetnji Hrvatska surađuje s drugim članicama Europske unije. EU je u travnju 2018. godine, tako, usvojila Zajedničku osnovu za borbu protiv hibridnih prijetnji i unaprjeđenje otpornosti EU, od djelovanja koja obuhvaćaju "mješavinu konvencionalnih i nekonvencionalnih, vojnih i ne-vojnih, otvorenih i prikrivenih aktivnosti koja mogu biti korištena na koordinirani način od državnih ili ne-državnih čimbenika radi postizanja određenih ciljeva, pri čemu ostaju ispod praga formalno proglašenoga rata a koje aktivnosti ciljaju kritične ranjivosti i nastoje kreirati zbunjenost u svrhu otežavanja brzog i djelotvornog donošenja odluka, te koje mogu obuhvatiti široki spektar mjera - od informatičkih napada na ključne informacijske sustave, preko prekida u radu ključnih infrastruktura poput energetskih ili financijski, do podrivanja javnog povjerenja u državne ustanove ili zlouporabe socijalnih poteškoća".[2] Na zaštiti od aktivnosti specijalnog rata, Hrvatska surađuje i u obrambenom NATO savezu, čiji je također član.[3]

Neki intelektualci odbijaju govor o specijalnom ratu protiv Hrvatske, prepoznajući u takvom govoru potencijal koji bi u hrvatskom društvu mogao dovesti do svojevrsnog Makartizma.

Hibridni rat protiv Hrvatske u godinama njezinog stvaranja

Tijekom postojanja komunističke Jugoslavije, sagledavane su hrvatske težnje za neovisnošću kao ozbiljna prijetnja opstanku te države. Stoga su jugoslavenska diplomacije i druga državna tijela ustrajno širile "propagandu o Hrvatima kao narodu s kolektivnom odgovornošću i krivnjom za učinjeni genocid nad stotinama tisuća Srba u II. svjetskom ratu. Zbog toga, Hrvate treba držati pod neprestanom kontrolom, što je, ustvari, bio neslužbeni velikosrpski program. Zadaća izvršitelja u diplomatskim predstavništvima bila je objasniti svijetu kakvoj opasnosti je izložena Jugoslavija iznutra, zbog genocidnog karaktera jednog od njezinih naroda (konstitutivnih). Koristeći sve međunarodne institucije i veze formirane i financirane preko tadašnjeg Saveznog sekretarijata vanjskih poslova, ta propaganda je uspjela postići dva cilja – prikazati Jugoslaviju kao jedinu prihvatljivu varijantu i probuditi međunarodnu sumnju u hrvatski narod. U takvom kontekstu, (op.: kasnija) agresija Srbije na Hrvatsku mogla se u svijetu dvoznačno prihvatiti – kao obrana Jugoslavije, omiljene u europskim lijevim krugovima i među zemljama pobjednicama II. svjetskog rata koje su je i stvorile ili kao obranu 'ugroženog srpskog naroda' od 'genocidnog', tj. sotoniziranog hrvatskog naroda... Srbijanski propagandni stroj sustavno je uvjeravao (a najvećim dijelom i uspio uvjeriti) Srbe u Hrvatskoj, kako im prijeti opasnost od Hrvata, osobito od Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), tada najistaknutije stranke u Hrvatskoj".[4]

Već sredinom 1980.-ih godina, kada su dobro informirani krugovi uočavali dezintegracijske procese u SFRJ, kod Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) se poduzimaju radnje radi pripreme za predstojeće razdoblje; koje je zapravo i počelo objavom Memoranduma SANU iz 1986. godine, koji je sadržavao generalne smjernice za postupanje srbijanske politike u novim okolnostima. Srbijanski intelektualci su se potrudili da jugoslavensku protuhrvatsku propagandu u novim okolnostima iskoriste za stvaranje što većeg neprijateljstva prema Hrvatskoj kod Srba i po mogućnosti u čitavom svijetu; za formiranje i ostvarivanje jedne ekspanzionističke politike Srbije protiv Hrvatske. Kod SANU se iste te 1986. godine osniva "Odbor za genocid", koji će narednih godina održavati okupljanja znanstvenika gdje se pod prividom znanosti pojačano promovirala jugoslavenska propaganda kako je hrvatski nacionalizam po prirodi "genocidan" prema Srbima, i prikazati tu navodnu genocidnost kao opravdanje svake srbijanske agresivnosti prema Hrvatskoj. Akademik Vasilije Krestić se najviše angažira u raspravi, te u tekstu "O genezi genocida nad srpskim narodom u NDH" koji je objavljen 15. rujna 1986. godine, tj. neposredno prije objave Memoranduma SANU, govori kako je moguće „dokazati postojanje, u poslednja tri veka, netrpeljivosti, potom i mržnje, kao i planova za uništavanje srpskog naroda“, koje su navodno hrvatski nacionalisti razvili još u 19. stoljeću, te potom čekali pogodan trenutak da se „na najgrozniji način – pokoljima, vešanjima, streljanjima, izgladnjivanjem, prekrštavanjem, iseljavanjem itd. – za svagda mogu osloboditi Srba. Kako im to nije pošlo za rukom u prvom svetskom ratu, strpljivo su sačekali drugi. Priliku koja im se tada ukazala iskoristili su kolikogod su mogli (…) dugotrajno nastajanje genocidne ideje u određenim sredinama hrvatskoga društva (…) nije imalo tako usku nego prilično široku bazu, duboko se ukorenilo u svest mnogih generacija.“ Dopisni član SANU, književnik Petar Džadžić u knjizi "Nova ustaška država?" iz 1990. godine, čiji su dijelovi tijekom travnja i svibnja 1990. godine u nastavcima objavljuju u vrlo čitanom - "Politikinom svetu" iznosi "tezu" o „genocidnoj ostravljenosti na srpski narod“ koja se u Hrvata „oblikovala u drugoj polovini XIX. veka“, te Koncentracijski logor Jasenovac koristi kao ključni argument o dokazivanju genocidnosti Hrvata. Akademik Dobrica Ćosić je u svojim istupima tvrdio kako je „srpska sudbina u Hrvatskoj u ratu – genocid, a u socijalističkom miru – diskriminacija i asimilacija.“ Sva ta propaganda utemeljena je na uvećavanju broja poginulih Srba u Drugom svjetskom ratu za oko 700.000 - kako je to u prethodnim desetljećima činila jugoslavenska propaganda, uz potpuno zanemarivanje demografskih činjenica i dosta detaljnih popisa žrtava. Suočavajući se s nespremnošću Hrvatske da pristane na srbijanske teritorijalne pretenzije tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović iznosi, osloncem na takva promišljanja srbijanskih akademika, svoje viđenje aktualne situacije između Srba i Hrvata: „Za vreme Drugog svetskog rata srpski narod je nastradao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Od skoro tri miliona ostalo je dva miliona stanovnika... Imajući u vidu istorijsko iskustvo, klanje i masovno streljanje, samo na jednom mestu pobijeno je 700 hiljada ljudi, srpski narod je veoma uplašen od takve politike i aposlutno je ne može prihvatiti. Jer, on bi se našao u položaju nacionalne manjine u takvim, u tuđim državama, uveren je da bi ga vrlo brzo nestalo. I to je glavni uzrok problema. Čim je Hrvatska proglasila da se otcepljuje od Jugoslavije, srpski narod u Hrvatskoj je proglasio da se otcepljuje od Hrvatske – i nastali su međunacionalni sukobi. Moje je duboko uverenje da Jugoslavija ne može da se na taj način raspada – ‘mirnim putem’, jer je nemoguće naći pravu etničku granicu između naroda, pogotovu što Hrvatska ne prihvata bilo kakvu promenu granice.“ Tijekom rata, politički vrh Savezne Republike Jugoslavije više puta šalje Ujedinjenim Narodima, raznim drugim međunarodnim asocijacijama i nacionalnim diplomacijama dokumente, u kojima uvjerava u pogubnost hrvatske težnje za neovisnošću Hrvatske, npr se u Memorandumu poslanom 1992. god. glavnom tajniku UN–a Butrosu Butrosu-Galiju govori kako se „fašistoidna, nacistička i genocidna politika hrvatskih vlasti prema srpskom narodu u administrativnim granicama Republike Hrvatske ponavlja posle pola veka.“[5]

Tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. razotkrile su hrvatske obavještajne službe više operacija kojima se sredstvima psihološkog rata i stanovitog broja terorističkih čina nastojalo umanjiti međunarodni ugled Hrvatske, pouzdanje naroda u vrh države, u obrambene snage i povjerenje u sposobnost Hrvatske da opstane u ratu. Od hibridnih akcija agresora na Hrvatsku, u javnosti su bolje prezentirane Operacije „Labrador“ i "Opera".[6] Radi provođenja ovih akcija, JNA je koristila službe Uprave bezbednosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (tj. ministarstva obrane Jugoslavije), te a za provođenje propagandnih aktivnosti je pri komandi Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane JNA formirana je operativna skupina "Opera"; u tu operativnu skupinu su uključeni i suradnici koji su radili u stručnim službama Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. U akcijama se koristio široki dijapazon mjera i radnji radi diskreditacije nove vlasti izabrane na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. godine i otežavanja djelovanja ne-komunističkih vlasti u Hrvatskoj, BiH i drugim republikama, koje su od jugoslavenskih i srbijanskih vojnih, ali i političkih struktura tretirani kao unutarnji neprijatelj.[7] Makar su hrvatske obavještajne službe uspjele razotrkiti veliki dio takvih akcija, ipak su strane novinske agencije prenijele i neke lažne izvještaje kojima je cilj bio naštetiti Hrvatskoj. Tako je Reuters objavio lažnu vijest o pogubljenju srpske djece od strane hrvatskih snaga u Vukovaru.

Manje su široj hrvatskoj javnosti poznati teroristički napad u Zadru 11. travnja 1991.,[8][9] eksplozija u prostorijama Hrvatske pošte i telekomunikacija u Savskoj 1991., napad na Zadar vagonom napunjenim eksplozivom koji je gurnut iz Benkovca zapeo prije tunela Debeljaka a cilj je bilo kemijsko postrojenje u Gaženici kod Zadra [10][11] i brojne druge takve akcije agresora.

Hibridna djelovanja protiv Hrvatske danas

Od aktivnosti specijalnog rata protiv Republike Hrvatske danas, u Javnom izvješću hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije za za 2017. god. se iznosi: "Teme interesa stranog obavještajnog djelovanja u Republici Hrvatskoj su, između ostalog, procesi koji se odvijaju unutar NATO-a i EU-a, hrvatski stavovi koji se tiču NATO-a i EU-a te euroatlantskih integracija, hrvatska politika prema jugoistočnom susjedstvu, energetska sigurnost kao i hrvatska gospodarska pitanja. Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske. Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj. U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva. U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka."[12]

U Javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu se iznosi: "Članice NATO-a i EU često su pod napadima malicioznih kibernetičkih kampanja koje imaju za cilj probijanje u zaštićene informacijske i komunikacijske sustave, pa je tako i Republika Hrvatska bila meta niza kibernetičkih napada posljednjih godina. Radi se o tzv. APT napadima (Advanced Persistent Threat - napredna trajna prijetnja) koje karakterizira visoka razina stručnosti i prikrivenosti u dužem razdoblju, vrlo složena organizacija i plan napada koji obuhvaća pažljivu selekciju mete (vladina tijela, kritična infrastruktura i sl.)... Zbog njihove složenosti i troškova, opravdano se sumnja da su APT napadi sponzorirani od strane pojedinih država... SOA sudjeluje u proaktivnoj kibernetičkoj zaštiti ključnih državnih tijela. Navedeno je rezultiralo otkrivanjem više napada u najranijoj fazi ... S obzirom na predsjedanje Republike Hrvatske Vijećem EU u 2020. godini, a imajući u vidu mete dosadašnjih APT napada, postoji rizik povećavanja učestalosti APT napada na informacijske i komunikacijske sustave državnih tijela Republike Hrvatske." (str. 26)...U javni informacijski i medijski prostor povremeno se plasiraju fragmentirani podaci, lažne ili iskrivljene vijesti kojima se pokušava nametnuti viđenje nekog događaja i/ili mijenjati svijest i stavovi kod javnosti, a u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu. Cilj ovih medijskih objava je utjecaj na stabilnost hrvatskih državnih institucija i regionalnog okruženja, lažno prikazivanje Republike Hrvatske kao nevjerodostojne članice NATO-a i EU te slabljenje euroatlantskog i europskog zajedništva." (str. 14)[13]

U izvješću SOA-e za 2019. god. se iznosi da je sigurnosna situacija u Hrvatskoj dosta dobra, i da osobito nisu izražene opasnosti od terorizma, ali su Europska unija i NATO-pakt - asocijacije čijih je Hrvatska član - na meti hibridnih aktivnosti. Stoga je "Republika Hrvatska prvenstveno predmet obavještajnog interesa država koje NATO i EU percipiraju kao sigurnosni izazov ili prijetnju. Iste države na prostoru jugoistočne Europe žele ostvariti utjecaj koji se ne uklapa u euroatlantsku perspektivu tog područja. U sklopu stranog obavještajnog djelovanja odvija se i informacijsko djelovanje prema Republici Hrvatskoj na način da se u informacijski i medijski prostor plasiraju fragmentirani podaci, lažne ili iskrivljene vijesti kojima se pokušava nametnuti viđenje nekog događaja i/ili mijenjati svijest i stavovi kod javnosti."[14]

2017. god. je 2017. godine supotpisala zajedničku deklaraciju zemalja uz istočne granice EU, kojom se traži jačanje zajedničkog odgovora na EU na kampanje širenja dezinformacija na istoku i jugoistoku EU "kojima se pokušava stvoriti nepovjerenje u demokratski poredak, te nastoji diskreditirati Europsku uniju i njene države članice, trasatlantsku zajednicu i naše partnere." Mediji komentiraju da se u dokumentu očito govori o hibridnom djelovanju iz Rusije, makar ime te zemlje kao počinitelja hibridnih navoda nije spomenuta u toj zajedničkoj deklaraciji.[15] U Akcijskom planu protiv dezinformacija, kojega objavljuje Europska komisija u prosincu 2018. god., Rusiju kao izvora dezinformacijskih kampanja koje zahvaćaju "ne samo zemlje članice EU nego također zemlje u njenom istočnom kao i južnom susjedstvu, Bliskom Istoku i Africi" se, međutim, izrijekom spominje na više mjesta. U akcijskom planu se napominje da i neke druge zemlje "također primjenjuju dezinformacijske strategije, brzo se učeći iz metoda Ruske Federacije". Navodi se da se između ostaloga "koriste cyber-napadi koji koriste upade radi pribavljanja osjetljivih informacija nakon čega se te informacije puštaju u javnost, ili se puštaju uz javnost uz djelomično krivotvorenje sadržaja, ili se preuzimaju korisnički računi na društvenim mrežama, stvaraju lažni korisnički računi na mrežama, ometaju sustavi za informatičku komunikaciju kod, primjerice, radiotelevizijskih kuća ili izbornih komisija".[16] Europska unija je u sastavu svoje diplomatske službe ustanovila East StratCom Task Force sa svrhom "suočavanja s tekućim ruskim dezinformacijskim kampanjama".[17] 2020. god. se uz Rusiju kao širitelja dezinformacija u javnom prostoru EU spominje izrijekom i Kinu, ali i "određene treće zemlje".[18]

Konkretni primjeri hibridnih djelovanja protiv Hrvatske u novije doba

O nekima od hibridnih aktivnosti protiv Republike Hrvatske, dostupni su osnovni podatci u javnosti.

U svibnju 2016. godine je bivši ministar gospodarstva u Vladi Republike Hrvatske Ivan Vrdoljak za medije iznio kako je za vrijeme njegovog mandata 2012.-2015. godine spriječen pokušaj obavještajnih aktivnosti iz Mađarske, kojima su meta bili on i potpredsjednica Vlade RH Vesna Pusić; cilj stranih obavještajnih aktivnosti je bila smjena to dvoje članova vlade, koji su se našli na putu gospodarskim interesima mađarskih poduzeća.[19]

U rujnu 2017. god. su hrvatskim medijima prezentirani dokumenti bosanskohercegovačke Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) iz kojih proizlazi da su razne hrvatske tvrtke i političari predmet prisluškivanja i drugih aktivnosti te bosanskogercegovačke tajne službe. Da se takve aktivnosti doista provodi, potvrđeno je iz Bosne i Hercegovine, uz opasku da su takve aktivnosti njihovih službi sukladne bosanskohercegovačkim zakonima.[20]

U studenom 2017. je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, govoreći o aktualnim teškoćama u svezi koncerna Agrokor, iznio kako smatra da se protiv Hrvatske vode aktivnosti hibridnog rata (tj. specijalnog rata).[21] Komunikološki znanstvenik s iskustvom u obavještajnim poslovima Gordan Akrap sa svoje strane potvrđuje takvu ocjenu, ukazujući na neke ozbiljne probleme s kojima se Hrvatska suočava, kao na elemente hibridnog rata.[22]

2019. godine ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić iznosi u javnosti tvrdnju da je hrvatska obavještajna služba, uz sudjelovanje diplomatskih i konzularnih službi RH u BiH, navodno pokušala angažirati neke građane BiH kako bi "iskonstruirali priču" o organiziranju radikalnih islamista u BiH radi počinjenja terorističkih djela; toj akciji da je bio cilj "diskreditacija BiH, da se ona predstavi kao teroristička država i ozbiljna prijetnja za regiju i Europu". Mektićeve izjave demantirala je hrvatska SOA, riječima: ”Kao neistinite i zlonamjerne odbacujemo navode da je SOA pokušala angažirati pripadnike selefijskog pokreta da prenose oružje i eksploziv u Bosni i Hercegovini, čime se ujedno i Republika Hrvatska optužuje za potpomaganje terorizma. Borba protiv terorizma prioritet je rada SOA-e i sve zadaće u suzbijanju terorizma provodimo profesionalno i odgovorno u cilju zaštite Republike Hrvatske, naših saveznika u EU i NATO-u, kao i cijele Europe”.[23] Neki mediji na engleskom jeziku su prenijeli tvrdnje da je Hrvatska implicirana u ozbiljne hibridne aktivnosti protiv Bosne i Hercegovine.[24]

U prosincu 2016. godine tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier potvrđuje da je dva mjeseca ranije izvršen snažan informatički napad na hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova.[25] Sredinom 2019. godine je objavljeno da je od veljače do travnja iste godine u nekoliko državnih institucija uočena phishing kampanja kojom se pokušalo zaraziti računala tih institucija i njihovih zaposlenika do tada nepoznatim malwareom SilentTrinity.[26] Zavod za sigurnost informacijskih sustava RH redovno objavljuje upozorenja o takvim napadima.[27]

Kritike protiv govora o "specijalnom ratu protiv Hrvatske"

Pisanje o specijalnom ratu je i povijesno bilo povezano s poteškoćama: makar su državne vlasti progonile nositelje subverzivnih aktivnosti, detalji tih ilegalnih aktivnosti su se teško utvrđivali. Osobito su strane države praktično bez iznimke nijekale da imaju ikakve veze sa subverzivnim djelovanjima u drugim državama. Povjesničari su u nešto većoj mjeri uspijevali utvrditi činjenice o djelovanjima onih subverzivnih skupina koje su bile uspješne, te su njihovi članovi bili donekle spremni razotkriti svoje djelovanje radi isticanja svojih zasluga za državu; takve slučajeve nalazimo primjerice kod talijanskih carbonobara, makedonskih komita i srpske tajne organizacije Crna ruka. U vrijeme II. svjetskog rata se u najširoj javnosti  uvriježila spoznaja o tzv. petoj koloni, a u desetljećima nakon drugog svjetskog rata se u komunističkim zemljama istraživanje takvih aktivnosti - pod nazivom "specijalni rat" - uvriježilo kao tema o kojoj se pišu javno dostupne knjige;[28] tako je npr. u Beogradu Savezni sekretarijat za narodnu obranu (ministarstvo obrane) SFR Jugoslavije objavio 1974. godine knjigu "Specijalni rat - psihološko-propagandni aspekt)",[29] a 1975. godine objavljuje Ekonomski fakultet u Osijeku na hrvatskom jeziku udžbenik "Specijalni rat" autora Đure Takalića.[30] U zapadnim zemljama se o vođenju tajnih operacija počelo javno pisati još kasnije, te se tek od približno 2005. godine od strane autora u području nacionalne sigurnosti i u službenim dokumentima piše o tzv. hibridnom ratovanju - do tada se čak nije taj termin niti koristio.[31]

Novinar Ladislav Tomičić kod "autograf.hr" objavljuje u 28. studenoga 2016. godine kritiku govora o "specijalnom ratu" u suvremenoj Hrvatskoj, gdje se političke protivnike prokazuje kao - neprijatelje.[32]

Jelena Jurišić s Odsjeka za komunikologiju Hrvatskih studija pri Sveučilištu u Zagrebu iznosi kako se u svijetu stalno provode akcije "sustavnog zamagljivanja realnih odnosa", te da ih provode najviše SAD i druge zapadne zemlje, ali se i Rusija nastoji koristiti istim sredstvima. Međutim ukazuje kako se u javnosti previše olako i bez dokaza pribjegava govorenju o hibridnom ratu.[33]

Prof. dr. Mirko Bilandžić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu ocjenjuje 2017. godine da je „hibridni rat ... pojam koji se danas koristi pomodarski i nekritički", te da je termin u uporabi od Izraelsko-libanonskog rata 2006. kada su njime opisane strategije Hezbolaha prema Izraelu koje su uključivale kombinaciju konvencionalnog, neregularnog i informacijskog ratovanja, te dodaje: „Takvog sukoba u Hrvatskoj i oko nje očito nema. No postoji čitav niz tradicionalnih državnih strategija koje se provode prema određenim interesnim ciljevima, a pomoću propagandno-psiholoških operacija ili tzv. operacija refleksivne kontrole radi utjecaja na proces donošenja nečijih odluka."[34]

Otprilike u isto vrijeme informacijski znanstvenici Gordan Akrap, Vilko Klasan i Roman Domović potpisuju istup u medijima, gdje iznose da su u tijeku ozbiljne geopolitičke promjene koje uključuju i Europu, da su i male i velike europske zemlje izložene hibridnim operacijama, te je među njima i Hrvatska.[35] Također i prof. dr. Miroslav Tuđman, šef hrvatskih obavještajnih službi u vrijeme Domovinskog rata, iznosi 2017. godine ocjenu da se protiv Hrvatske vode aktivnosti specijalnog rata, kao uostalom i protiv drugih zemalja.[36] U listopadu 2019. god. iznosi Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, "da se prema Hrvatskoj iz nekih zemalja s istoka vodi virtualni rat ili specijalni rat", pojasnivši da se tu radi o djelovanjima kako iz Srbije, tako i iz BiH. [37]

Literatura

  1. ↑ "Javno izvješće 2019, str. 17". Sigurnosno-obavještajna agencija. https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2019.pdf Pristupljeno 8. prosinca 2020. 
  2. ↑ "FAQ: Joint Framework on countering hybrid threats" (engl.). službene stranice Europske unije. 6. travnja 2018.. https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/memo_16_1250 Pristupljeno 12. prosinca 2020. 
  3. ↑ "London Declaration, Issued by the Heads of State and Government participating in the meeting of the North Atlantic Council in London 3-4 December 2019 (v. toč. 3. i 6.)" (engl.). službene stranice NATO saveza. 4. prosinca 2019.. https://www.nato.int/cps/en/natohq/official_texts_171584.htm?selectedLocale=en Pristupljeno 12. prosinca 2020. 
  4. ↑ Sučić, Stjepan (prosinac 2011.). "Strategijske značajke Domovinskog rata tijekom 1991.". National security and the future 12 (4): 44, 61. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=143135 Pristupljeno 28. studenog 2018. 
  5. ↑ Bernardica Jurić. [https://hrcak.srce.hr/192829?lang=en "Jasenovačke žrtve i uspostava nacionalnog programa u Srbiji (1986. – 1995.), str. 229 i 230"]. RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 49, 2017.. https://hrcak.srce.hr/192829?lang=en Pristupljeno 29. siječnja 2021. 
  6. ↑ Zdravko Milinović (24. veljače 2014.). "Maksimirska 63 bila je najjače operativno središte KOS-a". Večernji list. https://www.vecernji.hr/vijesti/rat-je-poceo-puno-prije-1991-mogu-to-dokazati-mikrofilmovi-arhive-ck-skh-922853 Pristupljeno 1. veljače 2021. 
  7. ↑ Ivo Lučić. "Karađorđevo: politički mit ili dogovor?". Časopis za suvremenu povijest, Vol. 35 No. 1, 2003.. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=130213 Pristupljeno 1. veljače 2021. 
  8. ↑ Ana Skoblar: 25 godina od terorističkog čina na Plovaniji, Antena Zadar, 11. travnja 2016.
  9. ↑ Siniša Klarica: Prošlo je 20 godina od terorističkog čina na Plovaniji, Zadarski list, 9. travnja 2011. Pristupljeno 11. travnja 2018.
  10. ↑ Tomislav Novak: Ova lokomotiva bila je opaki četnički ratni stroj i dio tajnog projekta Krajina ekspres... - Propali napad na Zadar, Jutarnji list, 19. siječnja 2013. Pristupljeno 11. travnja 2018.
  11. ↑ Borna Marinić: [http://dogodilose.com/2015/01/22/zapocela-operacija-maslenica-22-sijecnja/ Započela operacija Maslenica - 22. siječnja - Dogodilo se na današnji dan - Domovinski rat - 22. siječnja Dogodilo se na današnji dan - Domovinski rat. 22. siječnja 2015. Pristupljeno 11. travnja 2018.
  12. ↑ SOA (2018). "Sigurnosno-obavještajna agencija, Javno izvješće 2017, str. 12". SOA. https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf Pristupljeno 18. srpnja 2018. 
  13. ↑ "Godišnje izvješće, 2018.". Sigurnosno-obavještajna agencija. https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  14. ↑ "Godišnje izvješće, 2019., str. 21-22". Sigurnosno-obavještajna agencija. https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2019.pdf Pristupljeno 8. prosinca 2020. 
  15. ↑ ANDREW RETTMAN (20. listopada 2017.). "Mogherini urged to do more on Russian propaganda" (engl.). EUobserver. https://euobserver.com/foreign/139573 Pristupljeno 19. travnja 2021. 
  16. ↑ "Action Plan against Disinformation, str. 2-5". European Commission contribution to the European Council. 5. prosinca 2018.. https://coinform.eu/wp-content/uploads/2019/02/Action-Plan-against-disinformation.pdf Pristupljeno 19. travnja 2021. 
  17. ↑ European External Action Service (EEAS) (5. prosinca 2021.). "Questions and Answers about the East StratCom Task Force". https://eeas.europa.eu/headquarters/headquarters-homepage_en/2116/%20Questions%20and%20Answers%20about%20the%20East%20StratCom%20Task%20Force Pristupljeno 19. travnja 2021. 
  18. ↑ "ZAJEDNIČKA KOMUNIKACIJA EUROPSKOM PARLAMENTU, EUROPSKOM VIJEĆU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA Borba protiv dezinformacija o bolesti COVID-19 – Prepoznavanje činjenica". Europska komisija. 10. lipnja 2020.. https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:52020JC0008 Pristupljeno 19. travnja 2021. 
  19. ↑ "Ivan Vrdoljak: “SOA je spriječila MOL-ov pokušaj da špijunira i smijeni mene i Vesnu Pusić”". Maxportal.hr. 18. svibanj 2016.. http://www.maxportal.hr/vijesti/hrvatska/ivan-vrdoljak-soa-je-sprijecila-mol-ov-pokusaj-da-spijunira-i-smijeni-mene-i-vesnu-pusic/ Pristupljeno 15. prosinca 2017. 
  20. ↑ "Tajne službe BiH vode specijalni rat protiv Hrvatske". www.vecernji.hr. https://www.vecernji.hr/vijesti/specijalni-rat-protiv-hrvatske-1306843 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  21. ↑ Enis Zebić (24. studenog 2017.). "I Hrvatska meta hibridnog rata". Radio Slobodna Europa. https://www.slobodnaevropa.org/a/hrvatska-hibridni-rat/28875238.html Pristupljeno 15. prosinca 2017. 
  22. ↑ Zoran Šagolj (14. studenog 2017.). "Stručnjak upozorava: Premijer je u pravu, protiv Hrvatske se vodi hibridni rat, a i slučaj Agrokor rezultat je takvih operacija. Evo što to točno znači i zašto smo na udaru". Slobodna Dalmacija. https://slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/516839/strucnjak-upozorava-premijer-je-u-pravu-protiv-hrvatske-se-vodi-hibridni-rat-a-i-slucaj-agrokor-rezultat-je-takvih-operacija-evo-sto-to-tocno-znaci-i-zasto-smo-na-udaru Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  23. ↑ Sandra Veljković i dr (14. ožujka 2019.). "Tajne službe BiH vode specijalni rat protiv Hrvatske". Večernji list. https://www.vecernji.hr/vijesti/specijalni-rat-protiv-hrvatske-1306843 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  24. ↑ Aleksandar Brezar (18. ožujka 2019.). "Croatia Looks Implicated In Serious Hybrid Warfare Against Bosnia" (engl.). EurasiaReview. https://www.eurasiareview.com/18032019-croatia-looks-implicated-in-serious-hybrid-warfare-against-bosnia-oped/ Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  25. ↑ HINA (2. prosinca 2016.). "Potpredsjednik i ministar Stier: Na MVEP izvršen hakerski napad, niti jedna važna informacija nije kompromitirana". službene stranice Vlade Republike Hrvatske. https://vlada.gov.hr/vijesti/potpredsjednik-i-ministar-stier-na-mvep-izvrsen-hakerski-napad-niti-jedna-vazna-informacija-nije-kompromitirana/19757 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  26. ↑ Sandro Vrbanus (14. srpnja 2019.). "Državna tijela Republike Hrvatske bila pod dugotrajnim ciljanim hakerskim napadima". Bug.hr. https://www.bug.hr/hakeri/drzavna-tijela-republike-hrvatske-bila-pod-dugotrajnim-ciljanim-hakerskim-10504 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  27. ↑ "Sigurnosne objave, kod Zavoda za sigurnost informacijskih sustava RH". ZSIS. https://www.zsis.hr/default.aspx?id=12 Pristupljeno 19. travnja 2021. 
  28. ↑ "Zajednički katalog srpskih biblioteka, pretraživanje po terminu "specijalni rat"" (srpski). COBISS. https://plus.sr.cobiss.net/opac7/bib/search?q=specijalni+rat&db=cobib&mat=allmaterials Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  29. ↑ Politička uprava SSNO. Centar za studije i istaživanja (Beograd) (1974.). "podatci za knjigu "Specijalni rat (psihološko-propagandni aspekt)", SSNO, 1974.". https://plus.sr.cobiss.net/opac7/bib/512530360 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  30. ↑ "podatci za knjigu "Specijalni rat" autora Đure Takalića iz 1974. godine, kod Zajedničkog kataloga biblioteka Srbije" (srpski). Cobiss. https://plus.sr.cobiss.net/opac7/bib/163205383 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  31. ↑ Dr. Damien Van Puyvelde (7. svibnja 2015.). "Hybrid war – does it even exist?" (engl.). NATO Review. https://www.nato.int/docu/review/articles/2015/05/07/hybrid-war-does-it-even-exist/index.html Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  32. ↑ "Hrvatska nije Damir Krstičević", Ladislav Tomičić za "autograf.hr" 28. studenoga 2016.
  33. ↑ Igor Lasić (28. studenog 2017.). ""Hibridni rat" protiv Hrvatske - ili ipak ne?". DW. https://www.dw.com/bs/hibridni-rat-protiv-hrvatske-ili-ipak-ne/a-41561062 Pristupljeno 23. listopada 2019. 
  34. ↑ Igor Lasić (28. studenog 2017.). ""Hibridni rat" protiv Hrvatske - ili ipak ne?". DW. https://www.dw.com/bs/hibridni-rat-protiv-hrvatske-ili-ipak-ne/a-41561062 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  35. ↑ "'Slovenija, Srbija i BiH već dulje vrijeme vode hibridni rat protiv Hrvatske'". Večernji list. 28. studenog 2017.. https://www.vecernji.hr/vijesti/hibridni-rat-slovenija-srbija-bosna-i-hercegovina-hrvatska-1210716 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  36. ↑ Hassan Haidar Diab (30. listopada 2017.). "Protiv Hrvatske vodi se hibridni rat, sada je u prvom planu gospodarstvo, i to će se nastaviti". Večernji list. https://www.vecernji.hr/vijesti/protiv-hrvatske-vodi-se-hibridni-rat-sada-je-u-prvom-planu-gospodarstvo-i-to-ce-se-nastaviti-1204293 Pristupljeno 20. prosinca 2020. 
  37. ↑ HINA (23. listopada 2019.). "Šef Generalskog zbora: "Protiv Hrvatske se s istoka vodi specijalni rat"". Index.hr. https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-generalskog-zbora-protiv-hrvatske-se-s-istoka-vodi-specijalni-rat/2126010.aspx Pristupljeno 23. listopada 2019. 

Vidi još

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Hibridna_djelovanja_protiv_Hrvatske&oldid=415907"