Rakocijev potpisFranjo II. Rakoci (mađ. Rákóczi Ferenc; Borša 1676. — Tekirdag 1735.) bio je mađarski feudalac, transilvanijski vojvoda od 1704. godine i sin Franje I. Rakocija i Jelene Zrinski Rakoci, kćeri Petra Zrinskog.
Unuk je Petra Zrinskog, sin Franje I. Rakoczyja i Jelene Zrinske. Njegov otac je bio sudionik Zrinsko-Frankapanske urote od 1669., nakon čijeg je gušenja pomilovan.[1]
Godine 1701., kada Habsburgovci ulaze u rat za španjolsku baštinu, Rakoci stupa na čelo zavjere protiv njihove vlasti, računajući na pomoć Luja XIV. Zavjera, je, međutim, otkrivena i Rakoci bježi u Poljsku. Kad je 1703. godine izbila nova buna u Ugarskoj, vraća se u zemlju i manifestom poziva sve ugarske i hrvatske feudalce na ustanak. Hrvatski feudalci se nisu odazvali, ne želeći pomagati protestantsko pitanje. Franji II. pristaša je bio i Josip Vojnović, koji je planirao osvetničku akciju za smrt Zrinskih i Frankopana.[2][3]
U sporazumu s Lujem XIV., koji Rakociju obećava pomoć, sabor u Onodu lišava Habsburgovce prijestolja (1707.), a ugarski staleži povjeravaju Rakociju upravu zemljom. Kad je u odlučnom času francuska pomoć izostala, Rakoci doživljava poraz kod Trenčina (1708.), a njegovi ga suradnici postepeno napuštaju. Na kraju ugarski feudalci sklapaju 1711. godine mir s Habsburgovcima u Satmaru, koji Rakoci ne priznaje. Poslije toga, godinama obilazi Poljsku, Francusku, Englesku i Tursku tražeći pomoć, a umire kao izbjeglica u Turskoj.
Napisao je „Uspomene o ugarskom ratu“ i meditacije jansenističke inspiracije „Ispovijesti“.
Izvori
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija
- ↑ Vojnović, Josip, Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 14. lipnja 2016.
- ↑ Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 661.