Franc (Franjo) Žužek

Franc Žužek, zbog dugog boravka u Hrvatskoj poznat i kao Franjo, (Marolče kod Ljubljane, 21. studenoga 1889. – Novo Mesto, 18. veljače 1965.), slovenski svećenik. Službovao je u Hrvatskoj 1924.–1955., župnik u Glini 1924.–1955.

Postoji još nekoliko osoba imenom Franc Žužek, od toga čak dvojica svećenika koji su djelovali u isto doba, te jedan slovenski domobran u Ljubljani za Drugog svjetskog rata, koji je nalazio na spisku traženih ratnih zločinaca. To može dovesti do zabune, pa čak i do zlonamjerne manipulacije u srpskoj šovinističkoj antihrvatskoj propagandi. (Vuković, 9. nastavak, 5. studenoga 2006.)

Kratki životopis

Svećenik je postao 1912. Četiri godine je služio u Istri. Talijanski fašistički režim protjerao ga je 1924. Kao izbjeglica dolazi na područje Zagrebačke nadbiskupije. Do 1927. obavljao je dužnost upravitelja župe Maja u Glinskom dekanatu. Tada je postao župnikom i dekanom u Glini.

Govorio je pet jezika. Kod vjeronaučne pouke u školi često je zamjenjivao pravoslavnog svećenika, kad je taj bio spriječen drugim poslom.

Godine 1946. imenovan je začasnim kanonikom Prvostolnog kaptola u Zagrebu. Tri godine kasnije imenovan je i počasnim konzervatorom za glinski kraj.

Godine 1955. vratio se u Sloveniju. Preuzeo je upravu župe Soteska kod Novog Mesta i tamo služio do smrti.

Pomoć Srbima u vrijeme ustaških zločina

Za svoje svećeničko i humano ponašanje prema pravoslavcima u Glini i okolici u Drugom svjetskom ratu dobio je pismeno priznanje od pravoslavnog episkopa Simeona Zlokovića iz Karlovca 24. kolovoza 1953. Kod posvete nove pravoslavne crkve u Glini, 21. rujna 1963., Žužek je među uzvanicima imao počasno mjesto. Nakon njegove smrti, pismeno saučešće poslali su Skupština općine Glina, prota Nikola Diklić iz Gline i pravoslavni episkop Simeon Zloković iz Karlovca. Na Kordunu i Baniji su se povodom njegove smrti oglasila zvona kako na katoličkim, tako i na pravoslavnim crkvama. (Petešić, str. 93)

Pohvale u historiografiji

O Žužeku se u hrvatskoj i slovenskoj historiografiji i publicistici više puta pisalo s velikim uvažavanjem. Ćiril Petešić mu posvećuje jedno poglavlje u svojoj knjizi Katoličko svećenstvo u NOB-u, tiskanoj 1982. On navodi, između ostalog, da u zborniku Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941., objavljenom 1974., petorica suradnika pišu o Žužeku s mnogo simpatija i vrlo pohvalno. (Petešić, str. 90)

Optužbe srpske šovinističke propagande

U srpskoj šovinističkoj propagandi, osobito 1980-ih godina, pojavljivale su se optužbe da snosi dio krivice za ustaške zločine, pa čak i da je u njima sudjelovao; osobito za poznata ubojstva u Glini i okolici, djelomično po nekim svjedočenjima obavljena u pravoslavnoj crkvi, krajem srpnja i početkom kolovoza 1941.

Tako Viktor Novaku svojoj knjizi-optužbi protiv Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj Magnum crimen iz 1948. (reprint objavljen u Beogradu 1986. piše: »Za pokolje snosi dio dogovornosti i župnik Franjo Žužek«. Još dalje je otišao Veljko Đ. Đurić u knjizi Ustaše i pravoslavlje, tiskanoj 1989. u Beogradu: on izravno optužuje Žužeka da je bio »sudionik pokolja«. (Vuković, 9. nastavak, 5. studenoga 2006.)

S obzirom na navedene pozitivne napise, međutim, ne stoji Vukovićev zaključak da je sa Novakovom knjigom »krenula lavina optužaba« te da je »njezin klevetnički učinak godinama bio razarajući, bez ikakvih izgleda da je netko zaustavi«.

Ustaški pokolji u Glini

Žužek je jedan od rijetkih neposrednih svjedoka tadašnjih ustaških pokolja. Pogledajte članak Pokolj u glinskoj crkvi. Po njegovom svjedočenju, međutim, pokolj se nije dogodio u samoj crkvi. On navodi da je 29. srpnja 1941. crkva bila puna zatočenih muškaraca, po njegovoj procjeni bilo ih oko 700. Odvedeni su na dva druga mjesta i tamo pobijeni. U crkvi su kasnije ubijena tri muškarca, koji su se bili sakrili u toranj i kasnije otkriveni. O tome je Žužek svjedočio u izjavi Okružnoj komisiji za ratne zločine Okružnog narodnog odbora Banije u listopadu 1944. Njegov nasljednik na mjestu župnika u Glini, Franjo Jurak, svjedočio je 1990. da mu je Žužek više puta o tome pričao. (Vuković, 8. nastavak, 29. listopada 2006.) Po nekim drugim svjedočenjima, ljudi su na taj način krajem srpnja i početkom kolovoza više puta bili zatvarani u crkvi, a bar jednom u njoj i pobijeni. Crkva je kasnije srušena. (vidi dolje)

Rušenje pravoslavne crkve u Glini

U svojem Izvješću br. 33, objavljenom u Vjesniku 6. lipnja 1945., Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi da je njemački zapovjednik Openheim u Glini »predlagao da se crkva pretvori u kino ili u neku drugu javnu ustanovu, ali je župnik Žužek bio mišljenja da crkva nije više za uporabu i da je treba srušiti«. Na osnovu toga srpski propagandistički povjesničar Milan Bulajić piše u svojoj knjizi iz 1986. da je crkva »srušena na prijedlog katoličkog župnika Franca Žužeka«. Vuković se slaže sa Bulajićem, da ova rečenica u izvještaju Komisije znači optužbu, tj. tvrdnju »kako je čak i tamošnji njemački zapovjednik Openheim bio od njega razumniji i tolerantniji.« (Vuković, 9. nastavka, 5. studenoga 2006.)

Međutim, nikakva optužba protiv Žužeka nikad nije bila podignuta. Đuro Roksandić je pisao 1974.: »30. jula 1941. (ustaše su) uzeli ključeve pravoslavne crkve od Žužeka i u nju zatvorili oko 700 Srba, poubijali ih i jedini je ostao na životu Ljuban Jednak. (…) Poslije pokolja tražili su ustaše da Žužek pokrsti crkvu, što je on odbio, a iza toga je donesena odluka da se crkva sruši.« Urediti kino dvoranu u crkvi, koja je oskrnavljenja masovnim pogubljenjem (ili su barem, prema svjedočenju samog Žužeka, stotine muškaraca tu držani zatočeni prije nego što su odvedeni i pobijeni), bilo bi veće skrnavljenje nego zgradu srušiti.

Literatura

• Petešić, Ćiril: Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941–1945, Zagreb: Vjesnikova press agencija i ČGP Delo, 1982. (str. 89–94)
• Vuković, Tomislav: "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" – povijesni događaj ili mit?, feljton, "Glas Koncila" od 27. kolovoza do 24. prosinca 2006.