Forenzička lingvistika

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Datoteka:Zodiac Killer letter, Vallejo Times-Herald, July 31st 1969.pdf Forenzička lingvistika je primjena lingvističkog znanja i metoda u forenzičkom kontekstu. Forenzička lingvistika je grana primijenjene lingvistike.

Postoje tri područja jezikoslovne primjene u forenzici:[1]

Disciplina forenzičke lingvistike je interdisciplinarna, odnosno uključuje niz stručnjaka i istraživača iz različitih područja.

Povijest lingvističke forenzike

Izraz forenzička lingvistika prvi se put pojavio 1968. godine kada ga je Jan Svartvik, profesor lingvistike, upotrijebio u analizi izjava Timothyja Johna Evansa optuženog za ubojstvo.[2]

Područja primjene lingvističke forenzike

Lingvisti su pružili dokaze u:

  • Sporovima o intelektualnom vlasništvu
  • Sporovima o značenju i upotrebi
  • Identifikaciji autora (utvrđivanje tko je napisao anonimni tekst uspoređivanjem poznatih uzoraka pisanja; kao što su pisane prijetnje, tekstovi s mobitela ili e-mailovi)
  • Forenzička stilistika (prepoznavanje slučajeva plagijata)
  • Identifikacija glasa, također poznata kao forenzička fonetika, koja se koristi da bi se pomoću zvučnih osobina utvrdilo odgovara li snimljeni glas optuženome
  • Analiza diskursa (analiza strukture pisma ili govora radi)
  • Forenzička dijalektologija koja prati jezičnu povijest, primjerice tražitelja azila
  • Rekonstrukcija tekstualnih razgovora na mobilnim telefonima

Forenzički lingvisti danas često koriste baze podataka s uzorcima govornog i pismenog prirodnog jezika. Ovi korpusi uključuju korpuse pisama samoubojica, tekstove s mobitela, policijske izjave, zapisnike policijskih razgovora i izjave svjedoka. Koriste se za analizu jezika, razumijevanje načina na koji se koristi i za lakše prepoznavanje kolokacija.

Izvori

  1. [1] "Centre for Forensic Linguistics", Aston University, Arhivirano 27. rujna 2010.
  2. John Olsson, Forensic Linguistics, Second Edition. London: Continuum, 2008., ISBN 978-0-8264-6109-4