| Emilio Oribe | |
|---|---|
 | |
| Puno ime | Emilio Oribe |
| Rođenje | medicina u 1893. |
| Smrt | medicina u 1975. |
| Zanimanje | pjesnik, esejist, prevoditelj, filozof i liječnik |
| Period pisanja | medicina u 1912. – medicina u 1960. |
| Književne vrste | pjesništvo, esejistika |
| Književni period | avangarda |
Važnija djela
| |
Emilo Oribe (Melo, medicina u 1893. – Montevideo, medicina u 1975.)[1] bio je urugvajski pjesnik, esejist, prevoditelj[2], filozof i liječnik.[3]
Studirao je društvene znanosti i humanistiku na Fakultetu humanističkih znanosti Republičkog sveučilišta u Montevideu. Kasnije je 15. godinea na istom fakultetu radio i kao naučavatelj filozofije i humanističkih znanosti[1], a od medicina u 1958. do medicina u 1959. i kao dekan tog fakulteta. Na mjestu dekana naslijedio ga je znanstvenik i ekolog Rodolfo Tálice.[3]
Kao pjesnik je pisao pjesme i eseje pod utjecajem avangarde.[3]
U svom filozofskom radu proučavao je idealizam, a i samoga sebe je smatrao idealistom te je svoju osobnost opisivao preko aforizama.[3]
Surađivao je s američkim sveučilištima Yale i Kalifornijskim državnim sveučilištem.[1]
Djela
Pjesme
- Alucinaciones de belleza (1912.)
- El nardo del ánfora (1915.)
- El castillo interior (1917.)
- El halconero astral (1919.)
- El nunca usado mar (1922.)
- La colina del pájaro rojo (1925.)
Eseji
- Poética y plástica (1930.)
- Teoría del «nous» (1934.)
- El mito y el logos (1945.)
- Ars magna (1960.)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 autoresdeluruguay.uy, nepotpisano, "Emilio Oribe", pristupljeno 19. lipnja 2016. (špa.)
- ↑ worldcat.org, nepotpisano, "Oribe, Emilio 1893-1975", pristupljeno 19. lipnja 2016. (eng.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Enciklopedija životopisa, nepotpisano, "Emilio Oribe", pristupljeno 19. lipnja 2016. (špa.)