Društveno vlasništvo

Društveno vlasništvo, oblik vlasništva u samoupravnom socijalizmu. Idejna osnova kod jugoslavenskih marksista je bila da je na putu do socijalizma prijelaz iz privatnog u državnog samo međukorak, a ostati na tom koraku odnosno ostati u socijalizmu s državnom vlasništvom činilo osnovu birokratizacije društva i degeneriranja socijalizma u državni kapitalizam. Društvenim vlasništvom bi se nastavio marksistički proces odumiranja države.

Malo manje od godine dana od raskida s Informbiroom, svibnja 1949. prvi se put spominju radnički savjeti u govoru Edvarda Kardelja. Početkom je prakse da radnici koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju, uz radne zadaće preuzimaju odgovornost za ukupno funkcioniranje i razvoj u tvornicama, sukladno marksističkom načelu "tvornice radnicima". U Hrvatskoj i ostatku bivše SFRJ je nedugo potom uvedeno radničko samoupravljanje. Prvi Radnički savjet u Hrvatskoj, cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji (i na svijetu) osnovan je 29. prosinca 1949. baš u solinskoj tvornici cementa [[1]] u Kaštel Sućurcu. Društveni i gospodarski model radničkog samoupravljanja stvoren je u Jugoslaviji odnosno primjenjuje se 27. lipnja 1950. donošenjem Zakona o samoupravljanju (punog imena Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva).

1950. nakon uvođenja radničkog socijalističkog samoupravljanja uspostavljeno je društveno vlasništvo (Ustavni zakon 13. siječnja 1953.) koje se nije smatralo državnim, nego društva (i zaposlenih i nezaposlenih). Ideja je bila da su radnici od svojega "osobnog dohotka" odvajali za razvoj raznih gosp postrojenja i dr. Stvarnost je pokazala da je društveno vlasništvo bilo prikriveni oblik državnog vlasništva.

Država Hrvatska je nakon pada komunizma i demokratizacije pošla u promjene vlasničkih odnosa. Smatrala je da društveno vlasništvo nema titulara, pa je donijela 1991. zakon o pretvorbi kojim je društveno pretvorila u državno, a privatizacijom i denacionalizacijom u privatno.