Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Drago Orlić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Drago Orlić
Rođenje 15. siječnja 1948.
Smrt 3. svibnja 2021.
Zanimanje književnik
Književne vrste dijalektalna književnost, satira, poezija, publicistika
Djeca Ivona Orlić
Portal o životopisima

Drago Orlić (Mandelići, Savičenta, 15. siječnja 1948. - Pula 3. svibnja 2021.), hrvatski književnik, satiričar i publicist. Bio je član Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika.[1] Poeziju je pisao na čakavskom narječju i na standardnom jeziku. Od 1981. do 1999. je novinar pulskog dnevnika Glasa Istre, a od 2000. do 2004. direktor Narodnog sveučilišta u Poreču. Pokrenuo je i četiri godine (1977.-1980.) uređivao list 30 DANA, glasilo tadašnje Općine Poreč. Bio je jedan od trojice urednika satiričkog podlistka La kost koji četvrtkom izlazi u Glasu Istre, i autor dugovječne humoristične kolumne Lipi moji, koju je u tom podlistku potpisivao kao Zvane Lakodelac.[2]

Životopis

Rođen je 1948. u južnoistarskom selu Mandelićima, u današnjoj općini Svetvinčentu. Osnovnu školu je pohađao u Vodnjanu. Završio je gimnaziju i Pedagošku akademiju u Puli. Živio je u Musaležu, selu pokraj Poreča.

Djelovanje

Uz spisateljski i publicistički rad te prikupljanje istarske pučke baštine, od kraja 70.-ih godina 20. stoljeća začetnik je i promotor niza društvenih i kulturnih inicijativa na području tadašnje Općine Poreč, ali i širom Istre. Godine 1974. bio je direktor porečkog likovnog Annala. Bio je član uredništva časopisa "Istra", 1984. Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta "Verši na šterni" u Vižinadi i međunarodne studentske kiparske škole "Montraker" u Vrsaru. Osmislio je (1997.) i uredio POZU, zbornik učeničkih literarnih radova osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka, koji i danas izlazi kao godišnjak.

Mnoge su mu pjesme uglazbljene. Skladali su ih Josip Kaplan, Đeni Dekleva-Radaković, Andrej Baša, Arinka Šegando i Ludvig Slana. Posebno je plodna bila Orlićeva suradnja s kantautorom Francijem Blaškovićem koji je uglazbio više od 30 njegovih pjesama što su objavljene u trima knjigama s tri CD-a.

Suautor je pet pjesničko-likovnih mapa sa slikarima: Josipom Diminićem, Stankom Crnkovićem, Renatom Percanom[3], Hedom Gärtner i Đaninom Božićem.

Osnovao je nakladničko poduzeće "Errata corrige" 1996. godine. Utemeljio je porečku gradsku nagradu "Sv. Mauro". Bio je sudionikom FAK-a u Osijeku i Varaždinu 2000., u Zagrebu na Festivalu europske kratke priče 2005. te u Splitu na Festivalu pričanja priča Pričiginu 2009. Bio je strastveni je kulinar, osnovao je desetak eno-gastronomskih manifestacija diljem Istre. Preminuo je Puli nakon dulje bolesti. [4]

Bibliografija

Poezija (zbirke pjesama)

Zastupljen u antologijama

Prepjevi

Proza

Posebna izdanja

Prilozi u časopisima i knjigama skupnog autorstva (izbor)

  • "Rušnjak", 1978.
  • Časopis "Istra", 1983., 1984., 1985., 1989.
  • Časopis "Gradina", 1986.
  • "Kanat rožic, tići i sunca", glazbena slikovnica, 1992.
  • "Verši na šterni", više izdanja
  • "FAKat" 2001.
  • "Stoljeće vina", 2001.
  • "Povratak - Ritorno 1354. – 1934. – 2004.", zbornik, 2004.
  • "Gradovi i obzori", 2006., putopisi
  • "Poezija", 2006.
  • "U mislima čupam borove" i njemački prijevod "Literarisch Reisen: Istrien", 2008.
  • "Na večeri s drakulom", 2009.
  • "Le memorie di Papageno", kulinarske priče (talijanski), 2010.
  • "Suvremena književnost za djecu u Istri", 2012.
  • "Seljanski susreti", 2013.
  • "Verši na šterni", pjesnička panorama, 2014.
  • "Pul Matetićevega ognjišća", zbornik, 2014.

Kazalište i televizija

Godine 2009. izvedena je u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci opera "Casanova u Istri", prema Orlićevu libretu i glazbi Alfija Kabilja. Libreto je tiskan u nakladničkoj kući Durieux pod naslovom "Nadbludjeli bludnik". Napisao je scenarij za dokumentarni film "La Parenzana ili kad stignemo u Makale", koji je realizirala HRT u režiji Lawrencea Kiirua.

Slikarstvo

Bio je član "Galerije 6" u Poreču. Izlagao je samostalno: "Modro", 1972.; "Katedrale", 1986.; Gicondino zlato" 1988. i "Samo je vrime kič", 2015. Skulpture u javnom prostoru: "Kokot" u Zaboku te "Središte Istre" kod sela Trošti, južno od Pazina.

Vidi još

Izvori

Vanjske poveznice