Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju
Prijeđi na pretraživanje
<poem>
I.
Kad istina stare dobi vijekom zatumara,
onim trenom posta laža: kroz znanost se mota vjera;
na tribunske pada riječi kiša beke sa oltara;
na laičke pljušti misli marazmički pljusak klera.
Jadno čudo! Jadno čudo! Varalica, što ne vara5
i bludnica što prisiže da je čista poput lijera
i ledena usna strvi, gdje prosipa cjelov žara
i nevjera što se kune da je ona samo vjera.
Tad vjerujte Behauncu, kada stegno majke žvače9
vjerujuć u svoje djelo milosrđa i pjeteta
i logiku svog želuca: nosi majku, što ga zače.
I vjerujte bistroumlju tvrdoglavog govečeta,12
nepogrešnoj svetoj riječi maksimusa pontifeksa,
naduvaju svake žabe, škapulara i indeksa!
II.
Vi bijednici, što vam oči pati vječna padavica,15
vi mantije, u kojim se koti jedna trulež skrita —
a imate cente mesa i nemate mrve lica
i — Dante je pleo vijenac klerika i sodomita.
Vas ne pljucnuh! Ta sućut mi kroz pisaljku dah golica,19
na lubanju čovjek kuca i moždane milost pita:
... bolesnici, što im oči pati vječna padavica
i muževi, što im brišu mušku snagu ženska svita.
Svi vi! Svi vi! Amo! Amo! Vi bjedniji same bijede!23
Vi jadniji samog jada! — prazna jeka praznom zvonu,
oleđeni vječnim ledom manastiri što ga lede,
napitani tuđom mukom, vrijedni niti za klaonu —26
na svijet k svijetu ma stegnuli bočni remen, ma kroz škulje,
ma ko i ja rad'je goli no obuti kao hulje!!!
</poem>
|
|