Docetizam je teološko učenje ranoga kršćanstva koje tvrdi da Isus Krist nije imao stvarno, tjelesno ljudsko tijelo, nego samo prividno. Naziv potječe od grčke riječi dokein (δοκεῖν), što znači „činiti se”, „izgledati”. Prema docetistima, Kristova tjelesnost bila je samo privid, a njegovo trpljenje i smrt na križu nisu bili stvarni, nego samo naizgledni.
Povijesni kontekst
Docetizam se pojavio u 1. i 2. stoljeću, u razdoblju kada se kršćanska zajednica još oblikovala i definirala temeljne dogme. Najčešće se povezuje s gnosticizmom, širokim skupom učenja koja su naglašavala radikalni dualizam između duhovnog i materijalnog svijeta. Budući da su gnostici materiju smatrali nižom ili zlom, mnogi su odbacivali mogućnost da bi božansko biće moglo istinski preuzeti ljudsko tijelo.
Temeljne ideje
Docetizam se zasniva na nekoliko ključnih tvrdnji:
- Krist je bio čisto duhovno biće, bez stvarne tjelesnosti.
- Utjelovljenje je bilo privid, a Isusovo tijelo samo „pojava” ili „maskiranje”.
- Muka i smrt na križu nisu bili stvarni, jer božansko ne može trpjeti ni umrijeti.
- Spasenje dolazi kroz znanje (gnosis), a ne kroz Kristovu žrtvu.
Ovakav pogled izravno je suprotstavljen kršćanskom nauku o utjelovljenju, prema kojem je Krist istodobno pravi Bog i pravi čovjek.
Odnos prema gnosticizmu
Docetizam je često bio sastavni dio gnostičkih sustava. Gnostici su učili da je materijalni svijet djelo nižeg, nesavršenog božanstva (demijurga), te da je božansko načelo potpuno odvojeno od materije. U takvom svjetonazoru bilo je nezamislivo da bi Krist mogao imati stvarno tijelo, pa je docetizam predstavljao logičnu posljedicu gnostičkog dualizma.
Reakcija rane Crkve
Rana Crkva snažno je odbacila docetizam kao herezu. Crkveni oci poput Ignacija Antiohijskog, Ireneja Lionskog i Tertulijana naglašavali su da je Kristovo stvarno utjelovljenje temelj kršćanske vjere. Bez stvarnog tijela, tvrdili su, nema ni stvarne muke, smrti ni uskrsnuća, a time ni spasenja.
Utjecaj i nasljeđe
Iako je docetizam kao organizirano učenje nestao do kraja starokršćanskog razdoblja, njegove ideje povremeno su se pojavljivale u različitim mističnim i dualističkim pokretima. U povijesti teologije ostao je važan primjer kako su rane kršćanske zajednice definirale granice ortodoksije i oblikovale dogmu o utjelovljenju.