Dispozicioni fondovi u Kraljevini Jugoslaviji bile su bile državnim proračunom određene svote, kojima je ministar slobodno raspolagao za tako zvane državne reprezentacije i u razne povjerljive svrhe. 0 izdatcima iz tog fonda nije ministar polagao račun. Pod tim naslovima u glavnom su si ministri povećavali redovne plaće.[1]
U državnom proračunu takove dispozicione fondove za povjerljive svrhe imali su ministar predsjednik, ministar za vanjske poslove, ministar za unutarnje poslove i ministar vojske i mornarice. Ostalim ministrima određivao je i davao za povjerljive svrhe ministar predsjednik novac iz svog dispozicionog fonda.[1]
Koliki je opseg imalo to trošenje bez kontrole, vidi se iz ovih podataka: Ministar predsjednik imao je za proračunsku godinu 1939-40 odobreno proračunom za, povjerljive svrhe 3,402.000 dinara i 16,660.000 dinara. U prvoj četvrti god. 1940-41. povišen je taj iznos za 1,700.000 dinara a u drugoj četvrti za 3,000.000 dinara. Ministar vanjskih poslova imao je ove povjerljive kredite u 1940. godini: 2,088.160 dinara, 12,800.000 dinara, 1,200.000 dinara i 47,765.574 dinara. Ministar unutarnjih poslova imao je povjerljivi kredit od 11,300.000 dinara, a ministar vojske 2,860.000 dinara. To su povjerljivi krediti, vidljivi iz proračuna, a bilo ih je i sakritih mnogo pod drugim naslovima.[1]
Iza tzv. sporazuma u kolovozu 1939 kad je osnovano mjesto ministra predsjednika* (podpredsjednika) dobio je ministar podpredsjednik uz iste plaće i dodatke i svoj dispozicioni fond. Takov povjerljivi fond imao je i ban banovine Hrvatske u iznosu od 5,000.000 dinara a prema § 8. uredbe o izvršenju proračuna banovine Hrvatske za 1840. god., koji odredjuje: »Krediti predvidjeni u poglavlju I. naslovu II. stupcu 9. podstupcu 10. troše se pod nadzorom bana i ne spadaju pod pregled računskog suda«. To je bilo za vrijeme od 1. travnja do konca prosinca 1940. goJ. Za godinu 1941. opet je bio banu odredjen povjerljivi kredit od 5,000.000 dinara, koji opet prema čl. 5. uredbe o provedbi tog proračuna nije podpadao pregledu i odobrenju računskog suda nego se je trošio samo pod nadzorom i prema odredbama bana. Drugi način povećavanja ministarskih dohodaka bila su službena putovanja.[1]
U NDH je radi sprječavanja zloporaba koje su postojale u tim fondovima, donesena je 8. svibnja 1941. godine zakonska odredba o blagajni kod predsjedništva vlade, čiji su potpisnici poglavnik i Predsjednik zakonodavnog povjereništva pri poglavniku. Određeno je da ne smije biti tih fondova, nego se formira blagajna kod predsjedništva vlade NDH.[1]