Crkvice su mjesto u Boki kotorskoj, ponad Risna, podno Orjena. Dugo su vremena važile kao najkišovitije mjesto u Europi (4640 mm)..
Crkvice se dijele na Gornje i Donje. Kišni dani i količina padalina ogledaju se izvoru Sopotu kraj Risna. Premda su obilne padaline, Crkvice i Krivošije nemaju izvorsku vodu pa se stanovici služe bistijernama. Stanovništvo su podrijetlom Vlasi. U povijesti je ovo područje, sve od Dubrovnika pa do Kotora (izvor rijeke Ljute) pripadalo je Travuniji. Zaleđe Risna bilo je u sklopu Risanske biskupije.[1]
Za vrijeme Austro-Ugarske, u ovom je mjestu bila vojarna. U prvoj polovici 19. stoljeća austro-ugarski vojnici podigli su utvrde Kom i Stražnik. Bile u najdalje utvrde ka Kneževini Crnoj Gori. UI tom je razdoblju u Crkvicama podignuto preko 150 objekata, u koje spadaju vojna vježbališta, hotel, teniska igrališta, prostor za kuglanje, nogometno igralište s tribinama za tisuću gledatelja, kino, crkva, pekara, bolnica, poštanski ured, štale, uspinjača[2] i katoličko groblje. Za Austro-Ugarske u Crkvicama je živilo do 10.000 stanovnika. [1] Pekara u Crkvicama bila je najveća na Balkanu tog doba, dnevne proizvodnje 24 tone kruha. [3]
Katolička crkvica posvećena Velikoj Gospi odnosno Marijinu Uznesenju podignuta je 1895. godine. U njoj je službovao nadležni vojni kapelan koji je redovito boravio na Crkvicama. Crkvica je imala drveni oltar u trostranoj apsidi. Oltar je bio iz tirolskih radionica za sakralnu umjetnost. Na zabatu oltara prevladavao je kip uskrslog Krista s križem. Na crkvici su bila dva veća prozora oblika lunete. Zvonik je bio građen na preslicu i nalazio se na pročelju. Bila je zidana od od fino tesanih kamenih kvadera. Predstavljala je spomenik onima koji su bili pokapani na tamošnjem vojnom groblju. Vojni kapelan u Crkvicama 1904. bio je don Josip Vujović, rodom iz Gornjeg Stoliva. [1]
I Crkvice je kao i ostatak Kraljevine Dalmacije iz Austro-Ugarske koji se našao u Crnoj Gori poslije prekrajanja granica 1945. snašla dekatolikizacija. Progoni, ubojstva i zatvaranja svećenika i vjernika, miniranja crkva pokazivali su obrazac organizirane djelatnosti. Primjerice, 1944. i 1945., ubijanje svećenika don Iva Brajnovića, don Đura Perušine i don Gracije Sablića, a 22. ožujka 1949. uslijedilo je uhićenje i osuda na višegodišnju tamnicu don Iva Stjepčevića, don Tripa Miloševića, don Viktora Kaloćire, kao i sakrestana kotorske katedrale Antuna i Luke Jakičevića. 1952., bila je dignuta u zrak crkvica sv. Antona Padovanskog na Mogrenu u Budvi. U Kotoru se na groblju sv. Mihovila u Škaljarima uklanjaju grobovi austro-ugarskih i čeških časnika i vojnika, kosti izmještaju bez obavijesti crkvene nadležne vlasti, a grobna mjesta preprodaju od četiri do pet tisuća eura, uništavaju se nadgrobni spomenici koji su umjetnička djela. [1]
Oko 1955. nepoznate osobe krenule su rušiti ovu crkvicu. Do 1959. bila je potpuno srušena. Cijela je pronađena samo oltarna ploča. Rušenje crkve i raznošenje njezina kamenja nastavilo se i dalje pa 6. svibnja 1962. godine.[1]
Izvori, referencije i bilješke
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Anton Belan. "Rušenje katoličke crkve na Crkvicama". http://www.bokanews.me/featured/rusenje-katolicke-crkve-crkvicama/ Pristupljeno 14. veljača 2018.
- ↑ Tomislav Grgurević. Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869. godine
- ↑ "Unveiling the hidden landscapes of Montenegro: The EU's work to preserve cultural heritage helps boost tourism in the Western Balkans". https://eeas.europa.eu/headquarters/headquarters-homepage/37213/unveiling-hidden-landscapes-montenegro-eus-work-preserve-cultural-heritage-helps-boost-tourism_en Pristupljeno 14. veljača 2018.