Crkvice (Kotor, Crna Gora)

Crkvice su mjesto u Boki kotorskoj, ponad Risna, podno Orjena. Dugo su vremena važile kao najkišovitije mjesto u Europi (4640 mm)..

Crkvice se dijele na Gornje i Donje. Kišni dani i količina padalina ogledaju se izvoru Sopotu kraj Risna. Premda su obilne padaline, Crkvice i Krivošije nemaju izvorsku vodu pa se stanovici služe bistijernama. Stanovništvo su podrijetlom Vlasi. U povijesti je ovo područje, sve od Dubrovnika pa do Kotora (izvor rijeke Ljute) pripadalo je Travuniji. Zaleđe Risna bilo je u sklopu Risanske biskupije.

Spomenik u Crkvicama posvećen Krivošijskom ustanku iz 1869. godine. Postavljen je na 100. obljetnicu ustanka.

Za vrijeme Austro-Ugarske, u ovom je mjestu bila vojarna. U prvoj polovici 19. stoljeća austro-ugarski vojnici podigli su utvrde Kom i Stražnik. Bile u najdalje utvrde ka Kneževini Crnoj Gori. UI tom je razdoblju u Crkvicama podignuto preko 150 objekata, u koje spadaju vojna vježbališta, hotel, teniska igrališta, prostor za kuglanje, nogometno igralište s tribinama za tisuću gledatelja, kino, crkva, pekara, bolnica, poštanski ured, štale, uspinjača i katoličko groblje. Za Austro-Ugarske u Crkvicama je živilo do 10.000 stanovnika. Pekara u Crkvicama bila je najveća na Balkanu tog doba, dnevne proizvodnje 24 tone kruha.

Ruševine austro-ugarske vojarne u Crkvicama.

Katolička crkvica posvećena Velikoj Gospi odnosno Marijinu Uznesenju podignuta je 1895. godine. U njoj je službovao nadležni vojni kapelan koji je redovito boravio na Crkvicama. Crkvica je imala drveni oltar u trostranoj apsidi. Oltar je bio iz tirolskih radionica za sakralnu umjetnost. Na zabatu oltara prevladavao je kip uskrslog Krista s križem. Na crkvici su bila dva veća prozora oblika lunete. Zvonik je bio građen na preslicu i nalazio se na pročelju. Bila je zidana od od fino tesanih kamenih kvadera. Predstavljala je spomenik onima koji su bili pokapani na tamošnjem vojnom groblju. Vojni kapelan u Crkvicama 1904. bio je don Josip Vujović, rodom iz Gornjeg Stoliva.

I Crkvice je kao i ostatak Kraljevine Dalmacije iz Austro-Ugarske koji se našao u Crnoj Gori poslije prekrajanja granica 1945. snašla dekatolikizacija. Progoni, ubojstva i zatvaranja svećenika i vjernika, miniranja crkva pokazivali su obrazac organizirane djelatnosti. Primjerice, 1944. i 1945., ubijanje svećenika don Iva Brajnovića, don Đura Perušine i don Gracije Sablića, a 22. ožujka 1949. uslijedilo je uhićenje i osuda na višegodišnju tamnicu don Iva Stjepčevića, don Tripa Miloševića, don Viktora Kaloćire, kao i sakrestana kotorske katedrale Antuna i Luke Jakičevića. 1952., bila je dignuta u zrak crkvica sv. Antona Padovanskog na Mogrenu u Budvi. U Kotoru se na groblju sv. Mihovila u Škaljarima uklanjaju grobovi austro-ugarskih i čeških časnika i vojnika, kosti izmještaju bez obavijesti crkvene nadležne vlasti, a grobna mjesta preprodaju od četiri do pet tisuća eura, uništavaju se nadgrobni spomenici koji su umjetnička djela.

Oko 1955. nepoznate osobe krenule su rušiti ovu crkvicu. Do 1959. bila je potpuno srušena. Cijela je pronađena samo oltarna ploča. Rušenje crkve i raznošenje njezina kamenja nastavilo se i dalje pa 6. svibnja 1962. godine.