Codiocarpus merrittii
| Codiocarpus merrittii | |
|---|---|
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Aquifoliales |
| Porodica: | Stemonuraceae |
| Rod: | Codiocarpus |
| Vrsta: | C. merrittii |
| Dvojno ime | |
| Codiocarpus merrittii (Merr.) R.A.Howard | |
Codiocarpus merrittii vrsta je drveta iz porodice Stemonuraceae, reda Aquifoliales. Endem je Filipina, gdje raste u nizinskim tropskim šumama. Jedna je od dvije priznate vrste roda Codiocarpus, uz andamansko-nikobarski C. andamanicus.[1]
Opis
Codiocarpus merrittii dvodomno je drvo, obično visoko 5–15 m, a pojedini primjerci mogu dosegnuti oko 30 m. Deblo može imati do približno 25 cm promjera i ponekad je pri osnovi uzdužno izbrazdano. Grane se pružaju približno vodoravno. Mlade grančice i peteljke prekrivene su kratkim priljubljenim žućkastim dlačicama koje s vremenom uglavnom otpadaju.[2]
Listovi su duguljasto-eliptični do eliptični, dugi najčešće 15–20 cm, ponekad do oko 28 cm, i široki 5–10 cm. Vrh je kratko i prilično naglo ušiljen, ali sam završetak ostaje tup, dok je baza široko klinasta do zaobljena i nešto nejednaka. Plojka je tanka, kožasta do gotovo papirasta; s gornje strane gola, a s donje u mladosti fino žućkasto dlakava. Središnja žila odozgo je udubljena, a odozdo jako istaknuta; bočnih žila ima 8–10 parova. Peteljka je duga približno 1,5–2,5 cm.[2]
Cvatovi nastaju u pazušcima listova. Njihova je stapka kratka i čvrsta, a pri vrhu se dvostruko ili trostruko račva u kratke ogranke na kojima su sitni sjedeći cvjetovi gusto skupljeni u cime. Cvatovi su prekriveni priljubljenim žućkasto-sivim dlačicama. Čaška je mala, oko 1,5 mm duga, s vrlo kratkim režnjevima. Latica je najčešće pet; bijele su, duguljaste i nešto mesnate, izvana dlakave, a dlakav je i zadebljani prema unutra savinuti vrh.[2]
Muški cvjetovi nešto su veći od ženskih; latice su im duge oko 4–5 mm. Prašnika je najčešće pet, rjeđe šest, s golim nitima dugim oko 5 mm i anterama dugim približno 1 mm. Plodnik je u muškim cvjetovima reduciran. U ženskih su cvjetova prašnici svedeni na staminodije, dok je plodnik gol i približno valjkast.[2]
Plod je duguljasta, bočno spljoštena koštunica koja se prema vrhu postupno sužava. Duga je približno 1,8–2,5 cm i široka 0,6–0,8 cm. U zrelosti je zelenkastobijela. Na ispupčenoj strani endokarpa nalazi se nekoliko izrazitih uzdužnih rebara, dok se na suprotnoj strani razvija karakterističan duguljast, mesnat, kremastobijeli privjesak. Plod sadrži jednu sjemenku.[2]
Rasprostranjenost i ekologija
Vrsta je ograničena na Filipine. Stariji floristički izvori navode je s otoka Mindoro i Palawan, uključujući Balabac, dok su novijim podacima potvrđeni nalazi i na Panayu.
Raste pretežno u gustim nizinskim primarnim šumama, često u djelomičnoj sjeni, na glinastim tlima ili na plodnom humusu. Cvjetajući i plodni primjerci sakupljani su tijekom cijele godine.
Upotreba
Drvo je gusto, tvrdo i žućkastobijelo. Na Filipinima se tradicionalno upotrebljavalo za stupove pri gradnji kuća. Na Palawanu su za vrstu zabilježena lokalna imena apitong, kalas-kalas, panabô i nibalô.[2]
Sistematika
Vrstu je američki botaničar Elmer Drew Merrill opisao 1908. godine kao Stemonurus merrittii. Hermann Otto Sleumer premjestio ju je 1940. u rod Tylecarpus kao Tylecarpus merrittii, a već sljedeće godine u Medusanthera kao Medusanthera merrittii.
Richard Alden Howard ustanovio je 1943. rod Codiocarpus i vrstu premjestio u njega pod danas prihvaćenim imenom Codiocarpus merrittii. Plants of the World Online prihvaća tu kombinaciju i vrstu svrstava u porodicu Stemonuraceae.[2]
C. merrittii vrlo je sličan drugoj vrsti roda, C. andamanicus. Sleumer ih je razlikovao ponajprije prema duljim peteljkama i nešto većim plodovima filipinske vrste, premda je upozorio da su razlike između njih razmjerno male.
Sinonimi
Homotipski:
- Medusanthera merrittii (Merr.) Sleumer in Notizbl. Bot. Gart. Berlin-Dahlem 15: 364 (1941)
- Stemonurus merrittii Merr. in Philipp. J. Sci., C 3: 240 (1908)
- Tylecarpus merrittii (Merr.) Sleumer in Notizbl. Bot. Gart. Berlin-Dahlem 15: 237 (1940)