Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Cijanovodična kiselina

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Cijanovodična kiselina (pruska kiselina, HCN(aq) ) je otopina plina cijanovodika (HCN) u vodi. Cijanovodična kiselina u vodi slabo disocira na vodikov kation H+ i cijanidni anion CN. Slaba je kiselina i oslobađa se iz svojih soli dodatkom mineralne kiseline. Otrovna je čak i u manjim količinama. Soli su joj cijanidi (sadrže anion CN-) i također su vrlo otrovni spojevi. Esteri cijanovodične kiseline su nitrili.

U obliku cijanogenog glikozida nalazi se u u više od 2.000 biljaka. Velike količine se nalaze u Phaseolus lunatus L., u sjemenkama gorkog badema (Prunus dulcis) (Mill.) D.A. Webb var. amara (DC.) i marelice Prunus armeniaca L., iz kojih cijanovodik može nastati kao proizvod hidrolize katalizirane enzimima. Poznati cijanogeni glikozidi su linamarin, prunasin i amigdalin.

Uobičajeni izvor cijanovodične kiseline je natrijev cijanid (može i kalijev cijanid), koji se dobiva uvođenjem bezvodnog amonijaka u smjesu natrija i drvenog ugljena u željeznoj posudi pri 800 °C. Amonijak reagira s natrijem tvoreći natrijev amid, koji na 800 °C reagira s ugljenom, dajući natrijev cijanid. Produkt se izdvoji kao tekućina i skrutne u jajolike grude, ili se hladi u tankim slojevima na rotirajućem bubnju, ostruže i razbije u komadiće.

Na + NH3 -> NaNH2 + 1/2 H2

NaNH2 + C -> NaCN + H2

Vodik se može sakupiti i ponovno upotrijebiti za sintezu amonijaka.

Glavna je industrijska upotreba cijanovodične kiseline u USA kao intermedijera za sinteze drugih organskih spojeva, naročito akrilonitrila i acetoncijanhidrina, koji su intermedijeri za proizvodnju izvjesnih vrsti sintetskih guma i plastičnih masa.

Izvor

  • Hrvatska enciklopedija, Broj 2 (Be-Da), str. 532.. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN 953-6036-32-0
Sadržaj