Brucea antidysenterica
| Brucea antidysenterica | |
|---|---|
| B. antidysenterica, ilustracija. B. antidysenterica, ilustracija. | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Simaroubaceae |
| Rod: | Brucea |
| Vrsta: | B. antidysenterica |
| Dvojno ime | |
| Brucea antidysenterica J.F.Mill. | |
,_finished_drawing_with_stem_of_fruits_added_-_B1977.14.8918_-_Yale_Center_for_British_Art.jpg){kind=link}
Brucea antidysenterica J.F.Mill. vrsta je grma ili manjeg stabla iz porodice gorkuničevki (Simaroubaceae), reda Sapindales. Prirodno je rasprostranjena u tropskoj Africi,[1] gdje raste u planinskim šumama, šumskim rubovima, sekundarnoj vegetaciji i na otvorenim planinskim staništima. Prepoznatljiva je po velikim perasto sastavljenim listovima, hrđastosmeđim dlačicama na mladim grančicama i skupinama sitnih crvenih plodova.
Opis
Brucea antidysenterica raste kao grm ili manje stablo, obično do 5–10 metara visine, a iznimno može doseći 15 metara. Kora starijih stabljika glatka je, siva do svijetlosmeđa, dok su mlade grančice obrasle gustim, zlatnosmeđim ili hrđastosmeđim dlačicama. Na starijim grančicama ostaju veliki, približno trokutasti ožiljci otpalih listova.[2]
Listovi su naizmjenični, neparno perasto sastavljeni, dugi 10–65 cm, najčešće s dva do šest parova postranih liski i jednom završnom liskom. Lisna os i liske u pravilu su obrasle hrđastosmeđim dlačicama, osobito uz žile na donjoj strani, premda pojedini primjerci mogu biti gotovo goli.[2]
Liske su duguljaste do usko jajaste, duge 3–18 cm i široke 1,5–8 cm, postupno manje prema osnovi lista. Vrh im je šiljast ili kratko produženo zašiljen, a osnova zaobljena, često izrazito asimetrična. Rubovi su cjeloviti ili blago valoviti. Uz rub se mogu nalaziti sitne žljezdaste točkice koje nisu uvijek jasno vidljive. Postrane liske gotovo su sjedeće ili imaju peteljčice duge do 10 mm, dok peteljčica završne liske može biti duga 6–35 mm.[2]
Cvatovi su pazušni, izduženi, klasolikog izgleda, dugi 5–36 cm. Cvjetovi se razvijaju u međusobno razmaknutim, gustim skupinama duž hrđastosmeđe dlakave cvatne osi. Na različitim cvatovima nalaze se muški te ženski ili dvospolni cvjetovi.[2]
Cvjetovi su vrlo sitni i otvaraju se samo djelomično. Čaška se sastoji od četiri, rjeđe pet duguljastih do jajastih lapova dugih 2–3 mm, obraslih dlačicama s obje strane. Vjenčić čine četiri ili pet slobodnih latica dugih 1,5–3 mm i širokih 1–1,5 mm, dlakavih barem s vanjske strane.[2]
Muški cvjetovi imaju četiri ili pet prašnika, dugih približno 1–1,25 mm, s golim prašničkim nitima i jajasto eliptičnim prašnicama dugim 0,5–0,75 mm. Pri osnovi cvjetnih organa razvijen je mesnat nektarijski disk promjera približno 1–1,25 mm.[2]
Tučak se sastoji od četiri do pet slobodnih plodnih listova, golih ili obraslih dlačicama. Njuške su slobodne, duge oko 1 mm i povijene prema van, oblikujući križast raspored. U muškim cvjetovima plodnica izostaje.[2]
Plodovi se razvijaju iz jednoga do četiri plodna lista pojedinog cvijeta. Svaki plodni dio oblikuje malu, crvenu, elipsoidnu koštunicu dugu 9–14 mm i široku 6–8 mm, šiljastoga vrha. Vanjski mesnati dio usplođa razmjerno je tanak, dok je unutarnji tvrd, koštan i mrežasto naboran. Sjemenka je duga približno 8–9 mm i široka 5–6 mm.[2]
Rasprostranjenost i stanište
Vrsta je široko rasprostranjena u tropskoj Africi. Prema Kewu, prirodno raste u Angoli, Burundiju, Kamerunu, Srednjoafričkoj Republici, Demokratskoj Republici Kongu, Eritreji, Etiopiji, Gvineji, Keniji, Malaviju, Nigeriji, Ruandi, Južnom Sudanu i Sudanu, Tanzaniji, Ugandi i Zambiji, a navodi se i za Jemen. [1]
Nastanjuje vazdazelene planinske šume, šumske rubove, sekundarnu vegetaciju na iskrčenim površinama i planinske travnjake, uglavnom na nadmorskim visinama od 1400 do 2800 metara.
Može rasti u šumskom podrastu, ali i na otvorenijim staništima nastalim nakon poremećaja šumske vegetacije.
Sistematika i povijest
Vrstu je opisao britanski ilustrator i prirodoslovac John Frederick Miller 1779. godine u djelu Icones Animalium et Plantarum, na tabli 25.[3]
Ime roda Brucea posvećeno je škotskom putopiscu i istraživaču Jamesu Bruceu (1730.–1794.), koji je tijekom istraživanja Etiopije prikupljao biljke i donio njihov materijal u Europu.
Specifični epitet antidysenterica odnosi se na tradicionalnu uporabu biljke protiv dizenterije. Takva povijesna uporaba ne znači da je njezina djelotvornost ili sigurnost potvrđena suvremenim kliničkim istraživanjima.
Kew prihvaća Brucea antidysenterica kao samostalnu vrstu. U njezinoj sinonimiji nalaze se među ostalima Brucea abyssinica, Brucea ferruginea, Brucea erythraeae i Brucea salutaris.
Uporaba
Brucea antidysenterica ima dugu povijest uporabe u tradicionalnoj medicini pojedinih afričkih zajednica. Kora, korijen, listovi, sjemenke i plodovi upotrebljavali su se u pripravcima protiv dizenterije, proljeva, probavnih tegoba i vrućice. Različiti pripravci primjenjivali su se i na koži, osobito za rane i druge kožne promjene.[4]
U tradicionalnoj veterinarskoj praksi listovi i grančice rabili su se za liječenje kožnih promjena domaćih životinja, a u Eritreji se drvo upotrebljavalo kao ogrjev i građa za krovne konstrukcije.[4]
Biljka sadrži biološki aktivne gorke spojeve, pa tradicionalnu medicinsku uporabu ne treba poistovjećivati s dokazanom terapijskom učinkovitošću. Samostalna uporaba takvih pripravaka može predstavljati zdravstveni rizik.[4]
Sinonimi
Heterotipski:
- Trichilia siderotricha Chiov. in Atti Reale Accad. Italia, Mem. Cl. Sci. Fis. 11: 24 (1940)
- Brucea abyssinica Spreng. in Pl. Min. Cogn. Pug. 2: 90 (1815)
- Brucea antidysenterica var. crassivenia Engl. in Bot. Jahrb. Syst. 46: 285 (1911)
- Brucea erythraeae Chiov. in Ann. Bot. (Rome) 10: 384 (1912)
- Brucea ferruginea L'Hér. in Stirp. Nov.: 19 (1785)
- Brucea salutaris A.Chev. in Mém. Soc. Bot. France 8: 145 (1912)
- Brucea virginica Hunnem. ex F.Dietr. in Vollst. Lex. Gärtn. 2: 318 (1802)
- Lussa antidysenterica Kuntze in Revis. Gen. Pl. 1: 104 (1891)