Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bottaro

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Bottaro
Podatci
Smještaj Tirensko more
Otočna skupina Liparski otoci
Koordinate 38°38′4816″N 15°06′37″E / 39.97111°N 15.11028°E / 39.97111; 15.11028
Država Italija
Najviši vrh 21 m
Površina 0,0073 km2
Broj stanovnika 0

Bottaro je nenaseljeni otočić u Liparkom otočju. Otočje se nalazi sjeverno od Sicilije, u Tirenskom moru, u Italiji.

Najbliži veći otok je Panarea, oko 2 km zapadno. Administrativno, otok pripada općini Lipari.

Geologija

Bottaro, kao i susjedni otočići Dattilo, Lisca Bianca, Lisca Nera i brojne hridi, su ostaci ugaslog vulkanskog grotla nastalog prije 130 000 godina. U prošlosti, ovi su otočići vjerojatno bili povezani u jedno kopno, možda čak i spojeni s Panareom. No, utjecaj atmosferskih prilika i uzdizanje i spuštanje tla (pojava karakteristična za ovo otočje) učinili su da danas postoji niz manjih otoka. Smatra se da je ovaj proces završen prije oko 10 000 godina.[1]:str. 23.

U blizini otoka ponekad se događa da more "vrije", uslijed ispuštanja ugljikovog dioksida.[2]:str. 134.

Flora i fauna

Najčešće biljke su Atriplex portulacoides i Suaeda vera koji tvore prostrane sivo-zelene tepihe.[1]:str. 190.

Među najčešćim životinjama su poljski gušter (Podarcis sicula, u podvrsti koja je prisutna samo na Bottaru pod nazivom Podarcis sicula trischittai), Zzidni macaklin (Tarentola mauritanica) i bradavi gecko (Hemidactylus turcicus). Na otoku se gnijezdi galeb klaukavac (Larus michahellis). Prisutni su i oziorrinco i mnogo vrsta kukaca.[1]:str. 116.-118, 129, 189.

Godine 1991., Bottaro je, zajedno s ostalim manjim otočićima oko Panaree, proglašen integralnim prirodnim rezervatom, uz zabranu iskrcavanja, osim u znanstvene svrhe.[1]:str. 208.

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 (tal.) Pietro Lo Cascio ed Enrico Navarra, Guida naturalistica alle Isole Eolie, L'Epos, 2003, ISBN 978-88-8302-213-5.
  2. Gin Racheli, Eolie di vento e di fuoco. Natura, storia, arte, turismo, Mursia, ISBN 978-88-4252-328-4, izdanje 1986.