Toggle menu
310,1 tis.
36
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bora Ćosić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Bora Ćosić (Zagreb, 5. travnja 1932.) je srpski i hrvatski romanopisac, esejist i prevoditelj.

Životopis

Bora Ćosić rodio se u Zagrebu 1932. godine od oca Luke i majke Desanke rođ. Mioković.[1] Godine 1937. s obitelji seli u Beograd gdje nastavlja školovanje i gdje je završio Prvu mušku gimnaziju. Upisao je, 1950. godine, čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje završava sve ispite, ali nije nikada diplomirao.[1] Surađivao je u brojnim listovima i književnim časopisima. Godine 1952. bio je urednikom lista Mlada kultura a od 1962. do 1963. godine surađuje u književnom časopisu Danas.[1] U ranoj mladosti prevodio je pjesnike ruskog futurizma, Majakovskog i Khlebnikova, pisao je i filmske dijaloge[2] a godine 1969. adaptirao je tekst za prvu postavku mjuzikla Kosa u Ateljeu 212[3].

Književno stvaralaštvo

Spisateljsku karijeru započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962., Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969., središtenom u ratnom i poratnom Beogradu, djelu u kojem ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce sankrosanktne u onodobnoj Jugoslaviji. Ćosić je istodobno nasljednik srednjoeuropske prozne tradicije intelektualiziranoga esejizma (stoga nije neobično njegovo poigravanje s formama: obavio je Musilov notes, neke vrste hommage Musilu u knjizi preobrazbe u kojoj je autor postao piscem iz naslova), kao i jedan od posljednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identificirao s jugoslavenskom himerom, s mješavinom elegičnosti i mučnoga propitivanja nakon njena raspada. Obje struje su se udružile u bujnim i krajnje nekonvencionalnim romanima o Krleži, Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983., i Doktor Krleža, 1988., u kojima Ćosić, u kvaziautobiografskom pristupu poigravanja s identitetom i virtualnim stvarnostima, na besprijekornome hrvatskom književnom jeziku i virtuozno imitirajući Krležin stil problematizira ideološke, estetske, etičke i svjetonazorske mijene hrvatskoga autora i protimbe srednje i jugoistočne Europe.

Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dragovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj).[4] Taj je dio njegova stvaralaštva obilježen uglavnom esejističkim uradcima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993., (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojega Ćosić izriče stavove o suvremenoj političkodruštvenoj zbilji), Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnjevlja), 1995., te Carinska deklaracija, 2000., poluautobiografski tekst natopljen promišljanjima o propalim jugobalkanskim pokusima i autorovim pomiješanim osjećajima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj.[5]

Nagrade

Djela

Nepotpun popis djela:

  • Kuća lopova, 1956.
  • Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962.
  • Sodoma i Gomora, 1963.
  • Priče o zanatima, 1966.
  • Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969.
  • Tutori, 1978.
  • Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983.
  • Doktor Krleža, 1988.
  • Dnevnik apatrida, 1993.
  • Dobra vladavina (i psihopatalogija njenog svakodnevlja), 1995.
  • Carinska deklaracija, 2000.
  • Pogled maloumnog, 2001.
  • Tkanje, 2001.
  • Nulta zemlja, 2002.
  • Irenina soba, (poezija), 2002.
  • Izgnanici, 2005.
  • Consul u Beogradu, 2007.
  • Put na Aljasku, 2008.
  • Zapadno od raja, 2009.
  • Kratko detinjstvo u Agramu, 2011.
  • Doručak kod Majestica, 2011.

Izvori