Godinu nakon pobjede kod Trebije, Hanibal vodi preživjele prema samom srcu Italije, Rimu. No, na njegovu nesreću, na putu mu se ispriječila još jedna rimska vojska. Hanibal ipak, zahvaljujući oprezu primijetio je na vrijeme Rimljane te još jednom imao vremena da pripremi zamku.
Krećući se kroz padinu blizu Trazimenskog jezera, rimski general šalje izvidnicu koja mu nakon nekog vremena javlja o kartaškoj vojsci koja ide ravno prema njima. No, što izvidnici nisu znali, je da velika većina Hanibalove sile se sakrila u obližnjoj šumi, samo čekajući na znak svog vođe. Kada je rimska vojska, ponovno brojčano nadmoćna, zagrizla mamac, iz šume su izletili divlji galski plaćenici i afričke jedinice s takvom žestinom da Rimljani nisu znali što drugo napraviti, nego bježati. No, oni koji su ostali i borili se, imali su više sreće od onih koji su se bacili u bijeg, jer svi koji su se pokušali povući bili su, ili pobijeni, ili pobacani u hladne vode Trazimenskog jezera. Nakon ove pobjede, Hanibal je imao otvoren put prema Rimu i priliku da zauvijek promijeni povijest čitavog čovječanstva. On tu priliku ipak nije iskoristio.