Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bakrov(II) sulfat pentahidrat

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Modra galica.

Bakrov(II) sulfat pentahidrat (tetraakva-bakrov(II)sulfat monohidrat, plavi vitriol, CuSO4 x 5 H2O) obliku je plavo-modrih prozirnih kristala poznat pod nazivom „modra galica“.

Bezvodni bakrov(II) sulfat (CuSO4) daje zelenobijele ili sivobijele kristale koji na sebe lako vežu vodu dajući stabilne hidrate s jednom,tri ili pet molekula vode. Budući da s najmanjom količinom vode prvo postane svijetlo plav, a zatim pomodri, upotrebljava se za dokazivanje malih količina vode, npr. u alkoholu.

Osobine i svojstva

Zbog hidrolize Cu2+ iona otopina modre galice reagira kiselo.
U prirodi se nalazi kao lazurno modri, triklinski, kristali minerala halkantita koji su lako topljivi u vodi.
Od pet molekula kristalne vode četiri su kompleksno vezane za bakreni, a peta na sulfatni ion.
Najznačajnija i jedna od najvažnijih bakrenih soli, i vjerojatno najpoznatija je sol bakra, a bila je poznata još starim Egipćanima. Plinije je opisao njezinu proizvodnju u Španjolskoj, a još krajem 19. stoljeća (1880. godine) otkriveno je njezino fungicidno djelovanje što je potaklo njenu industrijsku proizvodnju.

Modra galica u vodi u potpunosti disocira i hidrolizira pri čemu nastaje kisela otopina.

Bakrov(II) sulfat (modra galica) s amonijakom daje izrazito modro obojen tetraaminbakrov(II) sulfat.
Dodatkom alkohola (npr. etanola) u otopinu dolazi do taloženja tetraaminbakrovog(II) sulfata monohidrata u obliku modrih kristala (indigo plava boja).

Iz otopine modre galice moguće je elektrolizom dobiti čisti bakar, što je osnova industrijskog pobakrivanja i dobivanja čistog bakra za potrebe elektronike.

Elektrolizu opisuju sljedeće jednadžbe:

Cu2+ + 2e- → Cu
2H2O → O2 + 4e- + 4H+
2Cu2+ + 2H2O → 2Cu + O2 + 4H+.

Dobivanje

1.
Industrijski se može se dobiti kristalizacijom iz elektrolita preostalog od rafinacije bakra; te djelovanjem sumporne kiseline na bakrov oksiklorid (Bigourdan-Bebin postupak). Taj je proces ekonomičniji i ekološki prihvatljiviji od dobivanja modre galice reakcijom bakra s koncentriranom sumpornom kiselinom.

Industrijski se modra galica najviše u većim količinama dobiva otapanjem bakra u vrućoj 70%-tnoj sumpornoj kiselini, uz prisustvo kisika iz zraka koji je oksidans.

2 Cu + 2 H2SO4 + O2 --> 2 CuSO4 + 2 H2O

Ioni [Cu(H2O)4]2+ i [SO4(H2O)]2- se vežu u bakrov sulfat pentahidrat (CuSO4 x 5 H2O; modra galica).

1.1.
Laboratorijski; s koncentriranom sumpornom kiselinom zagrijavanjem nastaje bezbojni plin sumporov(IV) oksid i bakrov(II) sulfat topljiv u vodi:

Cu(s) + 2 H2SO4 --> CuSO4 + SO2(g) + 2 H2O

Iz vruće zasićene otopine bakrova(II) sulfata kristalizira bakrov(II) sulfat pentahidrat (CuSO4 x 5H2O, modra galica).

Opasnosti

Modra galica je vrlo jak otrov za niže organizme, dok se kod ljudi ponaša kao kumulativni otrov, taložeći bakar u organizmu.

Uporaba

Najviše se upotrebljava u vinogradarstvu kao pesticid, točnije fungicid protiv peronospore (bolest - gljivična infekcija) na vinovoj lozi. Vinova loza se ne prska otopinom modre galice, već se toj otopini dodaje gašeno vapno, a ta smjesa je poznata pod imenom „bordoška juha“. Dodatkom gašenog vapna dolazi do neutralizacije.

Dvovalentni ioni bakra blokiraju enzimatske reakcije u gljivičnim sporama i na taj način sprječavaju njihovo klijanje.

Sada je polako zamjenjuju drugi možda malo skuplji, ali bolji pesticidi za polijevanje vinove loze jer je bakar kao element u obliku sulfata otrovan za čovjeka. Također i dugogodišnjom primjenom fungicida u vinogradima nagomilavaju se bakrovi ioni u tlu, što šteti vinovoj lozi. (Ustanovljeno je da su bakrovi ioni u količini većoj od 100 mg/kg tla otrovni za vinovu lozu.)
Također zbog svog fungicidnog djelovanja upotrebljava se u poljodjelstvu kao sredstvo za zaštitu bilja, protiv raznih biljnih štetočina, nametnika (mušica) na krumpiru, voćkama i rajčici, koje napadaju ponajprije list.

Koristi se još i kao aktivator pri flotaciji ruda kobalta, olova i cinka, proizvodnji lakova i boja, u tekstilnoj industriji, kožarstvu, za uništavanje alga u rezervoarima, vodovodima i bazenima, kao dodatak umjetnim gnojivima, za zaštitu drveta (točnije za konzerviranje drveta), u galvanotehnici kao elektrolit u galvanskim člancima i kupkama za pobakrivanje, a u medicini protiv gljivičnih infekcija.[1]

Izvori

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 1 (A-Bd), str. 553. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1999.g. ISBN 953-6036-31-2