Asonanca
Asonanca (asonancija) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.
Primjeri asonance[uredi | uredi kôd]
- Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
- Dragutin Tadijanović, „Prsten”
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
- Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
- Tin Ujević, „Visoki jablani”
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi
Asonanca se može protegnuti kroz cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori. Asonanca kao glasovna epifora:
- Antun Gustav Matoš, „Srodnost”
Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
- Dragutin Tadijanović, “Visoka žuta žita”
K’’’a’’’d’’’a’’’ u rumene zore Ili u j’’’asn’’’a jutr’’’a’’’ Prol’’’a’’’zim Poljim’’’a’’’ rosnim Gdje ml’’’a’’’d vjetar njiše teške kl’’’a’’’sove Visokog, žutog žit’’’a’’’,
Iznen’’’a’’’d’’’a’’’ st’’’a’’’nem; I gle! Moje srce, od r’’’a’’’dosti, gl’’’a’’’sno kuc’’’a’’’ K’’’a’’’o zl’’’a’’’t’’’a’’’n s’’’a’’’t.