| Antun Mladen Vranješ | |
|---|---|
| Puno ime | Antun Mladen Vranješ |
| Rođenje | 20. svibnja 1943. Humac, Ljubuški 
|
| Smrt | 29. srpnja 1992. Split |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Književne vrste | poezija |
| Portal o životopisima | |
Antun Mladen Vranješ (Humac, Ljubuški, 20. svibnja 1943. - Split, 29. srpnja 1992.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik.[1] Uređivao je splitski književni časopis "Vidik". Najpoznatija pjesma Antuna Mladena Vranješa je U Spomen Mrtvom Hrvatskom Vojniku [2], često se recitira na obljetnicama vezanim za hrvatske branitelje.
Biografija
Antun Mladen Vranješ rođen je u Humcu, kralj Ljubuškoga. Diplomirao je hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Splitu. Poezijom se javio 1967. godine. Objavljivao je u : " Dubrovniku " ( Dubrovnik ), " Mladoj Hercegovini " ( Mostar ) , " Mladom pedagogu " ( Split ) " Mostu " ( Mostar ), " Oggi e domani ( Pescara ), " Oku " ( Zagreb ) , " Primorska sečanja ( Koper ), " Reviji " ( Osijek, Sisak ), " Slobodi " ( Mostar ), " Slobodnoj Dalmaciji " ( Split ), " Studentskom Listu " ( Zagreb ) , " Svačiću " ( Zagreb ), " Telegramu " ( Zagreb ) , " Vidiku " ( Split ), " Zadarskoj Reviji " ( Zadar ), te na radiu i televiziji. Bio je višegodišnji odgovorni urednik časopisa " Vidik ".
Nagrađivan je nekoliko puta. Na " Goranovu proljeću " 1974. godine dodijeljena mu je druga nagrada " Matice Hrvatske " za poeziju. Poezija mu je prevedena na talijanski i slovenski jezik.
Djela
- Na zapanjenoj obali (pjesme, 1976.)
- Nevine travke (pjesme, 1977.)
- Sapeta jedra (pjesme, 1979.)
- Osušnica zemlje (pjesme, 1986.)
- Pružene ruke (pjesme, 1992.)
Ulica Antuna Mladena Vranješa
U čast pjesniku Vranješu, 2015. godine imenovana je jedna ulica u Ljubuškom " Ulicom Antuna Mladena Vranješa ". [3]
Izvori
- ↑ Mirko Marjanović, Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo, 2001.
- ↑ U Spomen Mrtvom Hrvatskom Vojniku pristupljeno 20. svibnja 2020
- ↑ 29.sjednica Općinskoga vijeća Ljubuški pristupljeno 20. svibnja 2020