| Tomo Aleksa Dundić | |
|---|---|
| Tomo Aleksa Dundić
| |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 13. travnja 1896. (ili 12. kolovoza 1897.) |
| Mjesto rođenja | Grabovac, kraj Imotskoga, Hrvatska |
| Datum smrti | 8. srpnja 1920. |
| Mjesto smrti | Rivni, Ukrajina |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Puno ime | Toma Dundić |
| Nadimak | Aleksa, Oleko, Ivan Dimitrijević |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1914. – 1920. |
| Čin | zapovjednik konjaničke satnije (Crvena armija) |
| Ratovi | Prvi svjetski rat, Ruski građanski rat |
| Vojska | Austro-ugarska vojska, Crvena armija |
| Rod vojske | konjica |
| Jedinice | I. konjanička armija (Crvena armija) |
| Odlikovanja | Orden crvene zastave |
Tomo Aleksa Dundić (Grabovac, kraj Imotskoga, 13. travnja 1896. ili 12. kolovoza 1897. - Rivni, Ukrajina, 8. srpnja 1920.), bio je sudionikom Ruskog građanskog rata na strani Crvenih. Jedina je osoba iz Hrvatske odlikovana Ordenom crvene zastave. O njemu je 1958. godine snimljen istoimeni film u sovjetsko-jugoslavenskoj koprodukciji.
Životopis
Tomo Aleksa Dundić rodio se je u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković. Po Velikoj sovjetskoj enciklopediji rođen je 13. travnja 1896. godine (ili po drugim podatcima 12. kolovoza 1897.[1]). Dundićevo podrijetlo je hrvatsko. Potječe iz hrvatske seljačke obitelji.[1] Rodom je iz južne Hrvatske, iz Grabovca u Zagori. Naučio je jahati još kao dječak radeći kao pastir u Argentini i Brazilu. Prema svjedočenjima starijih, Tomo Dundić dobio je nadimak Aleksa prema nadimku kako su mu dali talijanski poslodavci "Ale" (Krilo).[2]
Na početku Prvoga svjetskog rata mobiliziran je u Austro-Ugarsku vojsku. Na istočnom bojištu 1916. godine tijekom bitke kod Lutska zarobila ga je ruska vojska. Od polovice 1917. godine bio je član Crvene garde. U ožujku 1918. godine bio je na čelu gerilskog odreda u regiji Bahmuti (danas Artemovsk) koji se kasnije pridružio Morozov-Donjeckoj diviziji koja se povlačila s vojskom Klimenta Vorošilova prema Volgogradu lipnja 1918. godine. Sudjelovao je u obrani Volgograda kao član Međunarodnog bataljona, a zatim u konjičkoj brigadu Krjučkovskog i Bulatkina. Od 1919. godine služio je pod zapovjedništvom maršala Semyona Budyonnyja. Sudjelovao je u brojnim bitkama i ranjen je nekoliko puta.
Poginuo je u Rivni, Ukrajina, 8. srpnja 1920. godine. Na mjestu gdje je poginuo u Rivni podignut mu je spomenik a njegovo ime uklesano je na zidine Kremlja.
Ostalo
- 1986. je godine bila je televizijska emisija Televizije Sarajevo Jedna rijeka s pet imena u kojoj su razgovarali sa sestrom Tome Dundića koje je govorila o svom bratu i dojmovima iz SSSR-a koji je posjetila obišavši sva značajna mjesta u svezi s njezinim bratom.[3]
- Tomo Dundić je bliski rođak glazbenika Željka Dundića iz Trija Gušta.
- Životom i djelom Tome Dundića bavio se je poznati hrvatski liječnik dr. Mijo Milas.
Galerija
Fotografija snimljena 1910-ih.
Fotografija snimljena do 1920.
- 1. Могила діяча громадянської війни О. Дундича; Рівне.JPG
Grob Tome Dundića, Rivne, Park T. G. Shevchenko (1)
- 2. Могила діяча громадянської війни О. Дундича; Рівне.JPG
Grob Tome Dundića, Rivne, Park T. G. Shevchenko (2)
Dundićeva ulica u Sankt-Peterburgu
.jpg)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Dundić, Toma, enciklopedija.hr, pristupljeno 8. srpnja 2017.
- ↑ Marijan Ivan Čagalj, Ivan Lendić: Zadvarje-Žeževica na udaru vjetrova: prigodom 200. obljetnice posvećenja župne crkve, Zadvarje, I. Lendić, 1975.
- ↑ Mijo Milas: Asanaginičina domovina, Split, 2011., str. 57.
Vanjske poveznice
- Siniša Kekez, Sudbine. Pali kozak iz našega kraja, Slobodna Dalmacija, 18. veljače 2012. (u međumrežnoj pismohrani archive.org 23. veljače 2012.)
- (engl.) Fotogalerija posjete Dundićeve sestre, Mare Mustapić s obitelji u SSSR-u 1975. godine