Živko Bačić(Zadar, 30. rujna 1946.), hrvatski fotograf. Poznat po tome što je cijeli život fotografirao i dokumentirao nacionalnu baštinu, a njegovim je radom ta ista baština u smislu povijesti i razvoja fotografije u Hrvatskoj itekako obogaćena.[1]
Životopis
Iako je rođen u Zadru (30. rujna 1946.) Živko Bačić je čitav svoj život neraskidivo vezan za otok Ugljan i Lukoran, mjesto u kojemu je proveo djetinjstvo i ranu mladost i kojemu se uvijek iznova vraća do današnjih dana. Osnovnu školu završava u Lukoranu i obližnjem Preku, dok je gimnaziju upisao u Zadru. Nakon završetka gimnazijskog obrazovanja godine 1965. Bačić se seli u Split, gdje će provesti čitav svoj radni vijek. Još kao osnovnoškolac i gimnazijalac bavi se fotografijom, a nakon dolaska u Split postaje vrlo aktivan u fotosekciji Studentskog društva narodne tehnike „Ruđer Bošković“ (poslije Fotoklub „Ruđer Bošković“). Od godine 1967. izlaže kao član spomenutog fotokluba, kojemu je bio jedno vrijeme i predsjednik. Član je Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH). Godine 2018. u splitskoj Galeriji umjetnina postavljena mu je i retrospektivna izložba pod nazivom Živko Bačić – Baština u objektivu.[1]
Godina 1973. presudna je u karijeri Živka Bačića. Naime, tada se zapošljava na mjestu fotografa u tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture – Split. Bačić je u toj instituciji, koja danas nosi naziv Konzervatorski odjel u Splitu i koja je u međuvremenu podijeljena na konzervatorske odjele u Trogiru i Imotskom, proveo čitav svoj radni vijek do umirovljenja 2013. godine. Više od 40 godina nije se odvajao od svoga fotoaparata i s njim je prošao čitavu hrvatsku obalu, otoke i velik dio zaleđa dokumentirajući apsolutno sve spomenike kulture – od krajolika, cjelina i velikih građevinskih kompleksa preko skromnih crkvica i tradicijske arhitekture Dalmacije do najsitnijih detalja brojnih muzejskih i crkvenih zbirki i inventara. U početku su to bile crno-bijele fotografije kojih su tisuće danas pohranjene u fototeci Konzervatorskog odjela u Splitu. Isto tako je autor i tisuća dijapozitiva i fotografija u bojama, dok se broj digitalnih fotografija današnjim rječnikom mjeri u terabajtima. Neke od njegovih fotografija na bilo kojem mediju gotovo su jedino svjedočanstvo o spomeniku prema kojemu vrijeme ili ljudi nisu imali milosti i razumijevanja. Koliko god Bačić učio uz velika imena hrvatske povijesti umjetnosti i zaštite spomenika, kao što su Cvito Fisković (s kojim ga je vezalo i prisno prijateljstvo) ili Davor Domančić, slobodno možemo reći da su se uz njega na određeni način odgajale i generacije konzervatora s kojima Bačić je radio i kao umirovljenik. [1]
Ono što na Bačićevim fotografijama od početaka do danas dominira, pa i fascinira, jest njihova jednostavnost u najpozitivnijem smislu te riječi – one su uvijek jasne i razumljive. One su u prvom redu konzervatorski dokumentarne, ali i osobne i umjetničke, s obzirom na to da u velikom broju slučajeva uhvate i na film/papir prenesu onu unutrašnju energiju spomenika. Njegove fotografije nikada nisu „usiljene“, na njima ništa nije prenaglašeno te su izrađene s ciljem da prikažu spomenik (koliko god on velik ili malen bio), onako kako će ga i promatrač najbolje razumjeti. Koliko god bile njegove, one na ovaj način postaju i naše. Inzistiranje na ovakvim postavkama ponajbolje je vidljivo iz njegove uporne želje da pojedine snimke ponavlja i nekoliko puta ili, još bolje, iz njegovih vraćanja na pojedina mjesta u točno određenim trenutcima dana kada se taj spomenik najbolje „čita“ i razumije. Njegova „bodulska“ energičnost i tvrdoglavost upravo u ovakvim trenutcima najviše dolaze do izražaja.[1]
Bačić se apsolutno profilirao možda i u najboljeg dokumentarista, čuvara (konzervatora) i interpretatora hrvatske kulturne baštine kroz objektiv kamere – kako količinom snimljenog materijala tako i njegovom raznolikošću i kvalitetom. To je i razlog zašto njegove fotografije prate brojne izložbe s baštinskom tematikom. Brojne su njegove fotografije u stotinama radova hrvatskih povjesničara umjetnosti, arheologa, arhitekata, etnologa u brojnim znanstvenim časopisima, a u prvom redu u Prilozima povijesti umjetnosti u Dalmaciji – časopisu njegove matične kuće. Nadalje, njegovim su fotografijama djelomično, a nerijetko gotovo u potpunosti opremljena neka od najvažnijih djela hrvatske povijesti umjetnosti, arheologije i zaštite kulturne baštine općenito. Među njima su:[1]
- R. Tomić, Znakovi identiteta. Sveci zaštitnici u umjetnosti 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Boki kotorskoj i Dubrovačkoj Republici, Split, 2021.
- V. Kovačić, Omiš – utvrđeni grad na vodama, Split, 2021.
- Vis-a-Vis 200. Arheološka baština otoka Visa, Split, 2021.
- G. Nikšić, Marko Andrijić – egregisu et prudens magister, Korčula, 2022.
- 1983.: Nagrada Splitskog salona [1]
- 2011.: Kolektivna nagrada Vicko Andrić za 2011. godinu za konzervatorsko-restauratorske radove na splitskom Peristilu. [1]
- 2022.: Nagrada Vicko Andrić za životno djelo, za dugogodišnje dokumentiranje/fotografiranje kulturnih dobara i obogaćenje ukupnog fundusa kulturne baštine Republike Hrvatske[2]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 "Nagrada Vicko Andrić" za 2021. - obrazloženje nagrada. Ministarstvo kulture i medija RH. 14. lipnja 2022. Pristupljeno 12. lipnja 2025.
- ↑ Objavljeni dobitnici „Nagrade Vicko Andrić“ za 2021. godinu. Ministarstvo kulture i medija RH. 27. srpnja 2022. Pristupljeno 12. lipnja 2025.
Nagrade i priznanja
Izvori
Iz uvjeta korištenja: " Sadržaji s ovih stranica (Ministarstva kulture) mogu se prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora (osim u slučaju kada je izričito navedeno da je sadržaj prenesen iz drugog izvora). Dakle, ponovna upotreba je dopuštena uz uvjet da bude naveden izvor podataka. Međutim, korisnicima se savjetuje da provjere obavijesti o autorskim pravima pojedinih dokumenata i internetskih stranica koje se održavaju u okviru internetskog mjesta gov.hr. Dopušteno je stavljati poveznicu internet stranice Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske na druge stranice."