Željko Mijač

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Željko Mijač
Osobni podatci
Puno ime Željko Mijač
Rođenje 13. siječnja 1954.
Smrt 14. veljače 2022.
Položaj navalni vezni
Mlađi uzrasti
Hajduk
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1972. - 1973.
1973. - 1976.
1976. - 1981.
1981. - 1982.
1982. - 1983.
1983. - 1986.
1986. - 1987.
Rijeka
Hajduk
Rijeka
Toulon
Avignon
Istres
Castel di Sangro
Split
Kolektivac (Postira)
00? 00(8)
065 0(12)
072 00(7)
033 00(2)
Trenerska karijera
1995.-1999.
1999.
2005.–2007.
2010.
2010–2011.
2011–2013.
2015.
2015. -
Standard de Liège (pomoćnik)
Standard de Liège
Bahrein (pomoćnik)
Hajduk (pomoćnik)
Persepolis Teheran (pomoćnik)
Rah-Ahan Teheran (pomoćnik)
Zadar (pomoćnik)
Saba Qom - Iran (pomoćnik)
Urania
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

Portal o životopisima
Portal o športu

Željko Mijač (Split, 13. siječnja 1954. — Split, 14. veljače 2022.)[1], bivši hrvatski nogometaš, potom trener, bio član takozvane "zlatne generacije" splitskog Hajduka u vrijeme njenih najvećih uspjeha. Otac hrvatskog umjetnika Tonija Mijača.[2]

Igračka karijera

Nogomet je počeo trenirati u Hajdukovim pionirima. Bila je to momčad koja je ponijela naziv zlatne generacije. Prošao je dobne selekcije i došao je do juniora. Kao Hajdukov junior osvojio je naslove prvaka Jugoslavije u 1969./70., i 1970./71., te Kupove Jugoslavije u 1969./70., 1970./71., te 1971./72. godine. Osim na saveznoj razini, uspješni su bili i na razini Hrvatske. Osvojili su juniorsko republičko prvenstvo Hrvatske 1969., 1970., i 1971., te kup Hrvatske 1969., 1970., i 1971. godine. Sjajne partije rezultirale su pozivom na hrvatsku reprezentaciju, za čije je mlađe dobne skupine odigrao nekoliko utakmica. Za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije ubilježio je osam nastupa. S njom je nastupao na europskim prvenstvima do 19 godina 1971. u Čehoslovačkoj te 1972. u Španjolskoj.

Okončavši juniorske dane sezonu 1971./72. igrao je u Rijeci. Na ljeto 1973. vratio se je u Hajduk. U njemu je prvi službeni nastup za prvu momčad upisao 12. kolovoza 1973. u Split postigavši prvi pogodak na utakmici koja je ostala 5:1.[1]

U dresu Hajduka osvojio dva prvenstva Jugoslavije (1973./74. i 1974./75.) i tri kupa (1973., 1974. i 1975./76.), od čega je dva puta nastupio u finalnim utakmicama - 1973. (u prvoj od dvije finalne utakmice, odigranoj u Splitu, po formatu dvostrukog finala, primijenjenom samo te godine) i 1976. u Beogradu. Oba puta je počeo u startnoj postavi, ali je zamijenjen. Igrao je i dao gol u utakmici Kupa prvaka, kada je 23. listopada 1974. u Splitu poražen Saint-Étienne rezultatom 4:1. Nije nastupio u revanšu, kad je Hajduk poražen rezultatom 1:5. Također je i naredne godine igrao u četvrtfinalnoj utakmici protiv PSV-a u Splitu, koju je Hajduk dobio rezultatom 2:0, a nije igrao u revanšu, izgubljenom rezultatom 0:3. Kako je to bilo vrijeme kad je momčad Hajduka bila sastavljena od velikih asova, nije često bio u prvoj postavi, ali je bio redovan na klupi i vrlo često ulazio kao zamjena, pa je imao relativno veliku minutažu. Međutim, čak i kada je bio starter, a i kad je ulazio kao zamjena, rijetko se događalo da je mogao igrati na svojoj prirodnoj poziciji u napadu, nego je odrađivao zadatke u bilo kojoj ulozi za kojom bi se ukazala potreba.

Statistika u Hajduku [3]
Natjecanje Nastupi Zgoditci
Prvenstvo 65 12
Kup 12 7
Superkup 0 0
Međunarodne 6 4
Splitski podsavez 0 0
Ukupno 83 23

Prijateljske 63 17
Sveukupno 146 40

U želji da bude siguran starter i da igra na poziciji koja mu najviše odgovara, nakon tri godine u Hajduku, prešao je 1976. u Rijeku, u kojoj je proveo pet sezona i osvojio dva Kupa Jugoslavije 1978. i 1979. te Balkanski kup 1979. godine. 1981. je otišao iz Rijeke te karijeru nastavio u Francuskoj. Do 1982. je igrao za Toulon, do 1983. za Avignon te do 1986. za Istres. Potom je otišao u Italiju gdje je do 1987. igrao za Castel di Sangra. Zatim se vratio u Hrvatsku te zadnje igračke godine proveo u RNK Splitu i postirskom Kolektivcu.[1]

Trenerska karijera

Po okončanju igračke karijere, završio je Višu trenersku školu počeo se baviti trenerskim poslom. Počeo je gdje je radio s mladim kategorijama. Potom je bio pomoćnik mnogim trenerima prve momčadi, poput Joška Skoblara s kojim je osvojio posljednji Kup Jugoslavije, zatim Stanka Poklepovića s kojim je osvojio prvo prvenstvo i Superkup Republike Hrvatske. 1994./95. odveo je Uskok iz Klisa u 1. HNL. Sljedeće sezone otišao je u Belgiju gdje je do 1999. pomoćnik Tomislava Ivića u Standardu iz Liegea, koji je samostalno vodio 1999. na nekoliko utakmica. Bio je pomoćnik i Luke Peruzovića i Ivana Katalinića.[1]

2005. godine opet je na trenerskom poslu. Pomoćnik je izborniku bahreinske reprezentacije do 2007. godine. U Hajduk se je vratio 2010. godine i obnaša dužnost trenera druge momčadi. Od 2010. do 2011. je u Iranu gdje je pomoćni trener Persepolisa iz Teherana. Sljedeće godine prešao je u drugi teheranski klub Rah-Ahan gdje je također pomoćnim trenerom do 2013. godine. U Hrvatsku se je vratio 2015. gdje je u Zadru pomoćnim trenrom a zatim još iste godine opet je u Iranu gdje je pomoćni trener u momčadi Saba Qom. Zadnji klub koji je bio trenirao bila je baškovoška Uranija.[1]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 H.S.: TUŽNA VIJEST: Preminuo Željko Mijač. Dalmatinski portal. 14. veljače 2022. Pristupljeno 15. veljače 2022.
  2. Mate Prlić: SPORTSKO-UMJETNIČKA OBITELJ: Za Tonija Mijača otvorenje izložbe je bila katarza, a za njegovog oca Željka oduševljenje . Dalmatinski portal. 9. ožujka 2018. Pristupljeno 15. veljače 2022.
  3. Statistika na službenim stranicama HNK Hajduka

Vanjske poveznice