Šatrovački govor
Šatrovački govor, tajni govor pojedinih skupina ljudi koji se u većim gradskim centrima koristio kod različitih skupina ljudi okupljanih po različitim osnovama, a sa intencijom da ima karakter izdvojenosti. Isprva se na području bivše Jugoslavije (Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Makedonija) javlja kod mlađe dobne populacije, a prihvatile su ga i različite kriminalne skupine kao šifrirani govor koji poznat tek određenom kriminalnom miljeu.
Rasprostranjenost šatrovačkog u regijama primjene hrvatskog i srpskog jezičnog prostora je neravnomjerna. Najviše se koristi u većim urbanim centrima – Zagrebu, Beogradu i Sarajevu – zatim u manjim gradovima Srbije i Bosne i Hercegovine, Slavoniji i Istri. Široko je rasprostranjen i u svakodnevnoj upotrebi u neformalnom govoru, pogotovu među mladim ljudima, ali i među onima koji žele "ostati mladi". Ime "šatrovački" dolazi od romskog "šatra", što je dakle u početku označavalo romske riječi koje su ušle u hrvatski i u srpski jezik.
Nove riječi u šatrovačkom se stvaraju permutiranja slogova. Na primjer, riječ pivo postaje vopi. Nova riječ ima isto značenje kao i originalna. Neke riječi se češće koriste u šatrovačkoj verziji od drugih, ali ne postoji pravilo.
Šatrovački govor se veoma koristi u zatvorskim zajednicama gdje je potrebno razmjenjivati informacije koje se teško mogu razumjeti od strane formalnog zatvorskog sustava. U tom slučaju obično se dodaje još jedan slog između permutiranih slogova koji otežavaju prepoznavanje konkretne riječi - poruke.
Slične jezične igre postoje i u verlanu (francuski) i vesranu (argentinski španjolski).
Vidi
Literatura
- Tomislav Sabljak, Rječnik šatrovačkog govora, 1981, Globus (Zagreb).
- Željka Fink, Šatrovački govor u hrvatskoj jučer i danas, u Wiener slawistischer Almanach 1978. - S. 79-90.