Đojleni
Đojleni (također adžuvani) naziv je koji se u izvorima iz prve polovice 19. stoljeća pojavljuje za mlade muškarce povezane s osmanskim dužnosnicima u Beogradu, među kojima su dokumentirani i mladići koji su za novac bili njihovi ljubavnici. Pojava je zabilježena u vrijeme postupnog osamostaljivanja Kneževine Srbije od Osmanskog Carstva.
Povjesničar, sociolog i pravnik Ivan Janković, koji je na temelju arhivske građe istraživao prostituciju i seksualnost u Beogradu u prvoj polovici 19. stoljeća, navodi da su imućniji i ugledniji Osmanlije držali srpske mladiće koje su nazivali adžuvanima ili đojlenima te da su oni služili za novac.[1]
Naziv i značenje
Riječ adžuvan zabilježena je i u djelu Abdulaha Škaljića Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku iz 1966. godine, gdje je definirana značenjima „mladić” i „ljubavnik”.[2]
Janković izraz đojle tumači kao „miljenik”, odnosno osobu koja je nekome draga. U dokumentima koje je proučavao pojavljuju se različiti nazivi za troškove njihova uzdržavanja, među kojima „djeci”, „đojlenima”, „daire djeci” i „đojle-egbi”.[3]
Beogradski vezir i đojleni
Prema Jankoviću, beogradski je vezir imao veći broj đojlena, a za njih se brinuo poseban službenik čiji je položaj bio usporediv s drugim višim službenicima vezirova kućanstva. Troškovi njihova uzdržavanja evidentirani su među izdacima vezanim uz vezira i njegovu svitu.[4]
U intervjuu za Radio Slobodna Europa Janković je ovu skupinu opisao kao vezirov „muški harem” te naveo da se postojanje takvih odnosa u tadašnjem Beogradu nije nužno skrivalo, iako su homoseksualni odnosi u kršćanskom dijelu stanovništva bili društveno i pravno stigmatizirani.[5]
Prema dokumentu koji prenosi Janković, knez Miloš Obrenović jednom je tadašnjem beogradskom veziru Husein-paši prigovorio da noći provodi pijući i zabavljajući se sa svojim adžuvanima. Termin se pojavljuje i u jednom uvredljivom pismu upućenom Vuku Karadžiću, u kojem se spominje Kosta, koji je navodno bio adžuvan sina beogradskog paše.[6]
Dokumentirani slučajevi
Janković navodi nekoliko arhivskih dokumenata koji upućuju na seksualne odnose između mladih muškaraca i osmanskih stanovnika Beograda. Godine 1829. jedna je udovica iz Zemuna od vlasti tražila da joj vrate sina Jovana, kojega je prethodno poslala u Beograd na trgovački nauk. Navela je da njezin sin boravi s Turcima danju i noću te da raspolaže znatnom količinom novca koji nije dobio od obitelji, zbog čega je sumnjala na seksualni odnos.[7]
Godine 1842. Đorđe Lazarević iz Smedereva optužen je da je bez putovnice došao u Beograd, družio se s Turcima te se, prema formulaciji tadašnjeg dokumenta, upuštao u „sodomsko bludosmešenije”.[7]
O tim je pojavama 2014. pisao i tjednik Vreme u prikazu Jankovićeve knjige, opisujući adžuvana ili đojlena kao „milosnika” te navodeći da je uz tu ulogu bio povezan element prostitucije.[8]
Razlikovanje od drugih pojmova
Đojlene i adžuvane ne treba poistovjećivati s adumima ili adumcima, odnosno eunusima koji su također bili dio osmanskih kućanstava i harema. Janković navodi da su se troškovi za eunuse u tadašnjim računima vodili zasebno.[7]
Od đojlena su se razlikovali i čočeki (tur. köçek), mladi muški plesači koji su nastupali u ženskoj odjeći u gostionicama i na zabavama širom Osmanskog Carstva. Iako su nastupi čočeka često imali homoerotsku komponentu, riječ je o zasebnoj društvenoj i profesionalnoj pojavi.[7]
Historiografija
Najopsežniji suvremeni prikaz đojlena u Beogradu nalazi se u istraživanjima Ivana Jankovića. Njegova knjiga Kata Nesiba i komentari, nastala na temelju višegodišnjeg rada s arhivskom građom, prvi je put objavljena 2014., a dopunjeno izdanje objavila je Fabrika knjiga 2017. godine.[9][10]
Janković je zasebno istraživao i povijest prostitucije u Beogradu u znanstvenom radu „Obšte bludnice: prostitucija u Beogradu u prvoj polovini 19. veka”, objavljenom 2015. u časopisu Godišnjak za društvenu istoriju.[11]
Literatura
- Janković, Ivan; Mihajlović, Veljko: Kata Nesiba i komentari, Fabrika knjiga, Beograd, 2017., ISBN 978-86-7718-167-3.
- Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966.
Izvori
- ↑ Ivan Janković, „LGBT+ u 19. veku u Srbiji”, Peščanik, 9. svibnja 2017.
- ↑ Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966., str. 71.
- ↑ Ivan Janković, „LGBT+ u 19. veku u Srbiji”, Peščanik, 9. svibnja 2017.
- ↑ Ivan Janković, „LGBT+ u 19. veku u Srbiji”, Peščanik, 9. svibnja 2017.
- ↑ Dušan Komarčević, „Janković: Život prostitutki na beogradskoj kaldrmi u 19. veku”, Radio Slobodna Evropa, 12. kolovoza 2017.
- ↑ Ivan Janković, „LGBT+ u 19. veku u Srbiji”, Peščanik, 9. svibnja 2017.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Ivan Janković, „LGBT+ u 19. veku u Srbiji”, Peščanik, 9. svibnja 2017.
- ↑ „Prostitucija u Srba – studija slučaja”, Vreme, 19. veljače 2014.
- ↑ Dušan Komarčević, „Janković: Život prostitutki na beogradskoj kaldrmi u 19. veku”, Radio Slobodna Evropa, 12. kolovoza 2017.
- ↑ „Fabrika knjiga u 2017”, Fabrika knjiga.
- ↑ Ivan Janković, „Obšte bludnice: prostitucija u Beogradu u prvoj polovini 19. veka”, Godišnjak za društvenu istoriju, XXII/2, 2015.