Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je institucija uspostavljena Ustavom Federacije BiH, a koja jamči njegovo poštivanje i primjenu. Svoje djelovanje temelji na odredbama Ustava Federacije BiH i Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Sjedište Ustavnog suda Federacije BiH je u Sarajevu.
Povijest
Ustavni sud Federacije BiH osnovan je 30. ožujka 1994. na sjednici Ustavotvorne skupštine Federacije BiH. Člankom IV.C.1.1. (2) Ustava Federacije BiH uspostavljeni su sudovi Federacije BiH i to: a) Ustavni sud, b) Vrhovni sud i c) Sud za ljudska prava. Odredbama Ustava su propisani sastav, nadležnost, krug osoba ovlaštenih za podnošenje zahtjeva, kao i djelovanje odluka Ustavnog suda, te osnovna prava i obveze stranaka u postupcima pred Ustavnim sudom.[1]
Člankom IX. c) Ustava propisano je da će prvih pet godina nakon stupanja na snagu ovog Ustava trojicu sudaca Ustavnog suda, koji će biti stranci i koji nisu državljani nijedne susjedne države, imenovati predsjednik Međunarodnog suda pravde, nakon konzultacija s predsjednikom i dopredsjednikom Federacije BiH. Milan Bajić, Mirko Bošković, Muamer Herceglija, Omer Ibrahimagić, Katarina Mandić i Draško Vuleta imenovani su kao prvi domaći sudci 30. rujna 1994., a njihovo imenovanje potvrdila je Ustavotvorna skupština na sjednici od 9. studenog 1994. Domaći sudci su isti dan položili zakletvu. Trojica stranih sudaca, Bola Ajibola, Abdalah Fikri al Hani i Francois Rigaux, imenovani su 22. veljače 1995., kada je Ustavni sud konačno kompletiran. Prva konstituirajuća sjednica Ustavnog suda održana je 10. siječnja 1996., a prvi predsjednik Ustavnog suda bio je Omer Ibrahimagić.[1]
Kako je prvobitno bilo propisano, jednak broj sudaca dolazio je iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, s proporcionalnom zastupljenošću sudaca iz reda ostalih naroda.[1]
Nakon ustavnih amandmana iz 2002., uspostavljeno je Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, kao konačni autoritet u odlučivanju o pitanjima vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda. Amandmanima je također određeno da najmanje dva sudca moraju biti iz svakog konstitutivnog naroda i jedan iz reda ostalih.[1]