Upravna podjela Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarskoj sprovedena je na nekoliko upravnih razina. Zakonski ga je regulirao austro-ugarski Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom koji su parlamenti Austrije i Ugarske donijeli 1880. godine. U početku je na čelu Bosne i Hercegovine bio general Josip Filipović, a 1882. godine uvedena je civilna uprava. Zbog dogovora na Berlinskom kongresu o zadržavanju vrhovne sultanove vlasti, ali i zbog dualističkog ustroja Monarhije, Bosna i Hercegovina nije pripojena ni austrijskom ni ugarskom dijelu, nego je nad njom uspostavljena zajednička vlast, kondominij i pretvorila je Bosnu i Hercegovinu u protektorat. I nakon aneksije BiH ostala je kondominijem.
BiH je bila podijeljena na šest okruga sa sjedištima u Banjoj Luci, Bišću, Dolnjoj Tuzli, Mostaru, Sarajevu i Travniku.
Okruzi su se dijelili na kotare kojima je broj rastao. Od 42 kotara, do 1895. došlo se na 47 kotara. Uz njih su bile 23 kotarske ispostave.[1]
Područje grada Sarajeva bilo je izdvojeno iz nadležnosti okružne oblasti i kotarskog ureda.[1]
Općine su bile organizirane samo u gradovima. Bivše političke općine (džemati) postali su seoske općine. Godine 1912. bilo ih je 2195. U seoskim naseljima vlast su obnašali kotarski predstojnici preko seoskih starješina. [1]
Broj naselja sa statusom grada (s gradskom upravom) se povećao, od 46 1879. do 66 1910. godine.[1]
Godine 1895. u BiH je živjelo u 6 okruga i 47 kotara 1.568.092 stanovnika na 51.027 km². [2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Mirko Pejanović: Društveno-istorijski razvoj lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću, Ifimes. Objavljeno u časopisu za društvena pitanja „Pregled“ u Sarajevu, broj 03/2014. Pristupljeno 4. svibnja 2017. (boš.)
- ↑ (): Bosnien-Herzegowina - Kronland der k. u. k. Monarchie, Deutsche Schutzgebiete. Pristupljeno 4. svibnja 2017. (njemački)
| ||||||||||