Toggle menu
310,1 tis.
36
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Sydney Chapman

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir znanstvenik

Sydney Chapman (Eccles, 29. siječnja 1888. – Boulder, SAD, 16. lipnja 1970.), britanski geofizičar i matematičar. Profesor matematike u Londonu i Oxfordu, predavao i na mnogim sveučilištima u svijetu. Istraživao je kinetičku teoriju plinova, geomagnetizam i fiziku atmosfere, posebno atmosferskog ozona, na Opservatoriju za velike visine u Boulderu (Colorado, SAD), otkrio fotokemijski mehanizam koji dovodi do stvaranja ozonskoga sloja (1930.). Istražujući polarnu svjetlost (1951. – 1970.) predvidio postojanje Zemljine magnetosfere. Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Chapman (krater)). [1]

Chapmanov ozonski ciklus

Podrobniji članak o temi: Chapmanov ozonski ciklus
Chapmanov ozonski ciklus.

Chapmanov ozonski ciklus je postupak kojim se ozon stalno obnavlja u Zemljinoj stratosferi, pretvarajući Sunčevo ultraljubičasto zračenje u toplinu. 1930. engleski geofizičar Sydney Chapman je riješio taj kemijski postupak. Ozon u stratosferi nastaje uglavnom djelovanjem ultraljubičastog zračenja sa Sunca, koje reagira sa dvoatomnim kisikom O2:

O3 + foton (UV zračenje < 240 nm) → O2 + O

Jednoatomni kisik odmah reagira sa dvoatomnim kisikom da stvori ozon:

O2 + O + M → O3 + M

Molekule ozona koje su stvorene na taj način, upijaju ultraljubičasto zračenje sa Sunca valnih duljina između 240 i 310 nm, razbijajući triatomsku molekulu ozona u dvoatomnu molekulu kisika i jedan slobodni atom kisika:

O3 + (240 nm < UV zračenje < 310 nm) → 2 O2 + O

Slobodni atom kisika odmah reagira sa dvoatomnom molekulom kisika da stvori ozon:

O + O2 + M → O3 + M

Gdje je “M” katalizator koji prenosi višak energije iz kemijske reakcije. Na taj način, kemijska energija koja se oslobađa kada O i O2 reagiraju, pretvara se u kinetičku energiju molekularnog kretanja. Cijeli ciklus omogućuje pretvaranje UV zračenja sa Sunca u toplinu, bez gubitka ozona. Ovaj ciklus omogućuje ravnotežu ozonskog omotača, koji štiti Zemlju od UV zračenja (UVB i UVC), štetnog za većinu živih bića. To je i jedan od glavnih izvora topline u stratosferi, koja je toplija od gornjih slojeva troposfere. [2]

Izvori

  1. Chapman, Sydney, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. Stratospheric Ozone, [2] "Hrvatska enciklopedija", An Electronic Textbook