Redovina je jedini redovni prihod za katoličkog svećenika. Od redovine se uzdržavaju osim svećenika i časne sestre, župna kuća i ostale potrebe života pastoralnoga osoblja. Nije ovisan o iznosu danom za gradnju crkve, milostinju i ine fondove. Daje se sukladno jednoj od Pet Crkvenih zapovijedi, u kojoj stoji " Pridonosi materijalnom uzdržavanju Crkve i crkvenih službenika.". Sukladno tome obitelj ili pojedinac treba dati svoj prilog unutar godine dana. Mjera je iznos jedne majstorske dnevnice. Naknada koja se daje majstoru ostala je mjerilom jer su se kroz povijest često mijenjale valute i tečaji. Imajući u vidu da ljudi mogu biti slabijeg imovnog stanja, vjernici daju prema svojim mogućnostima. Vjernička obitelj je obvezana dati svoj godišnji prilog župi kojoj njihovo prebivalište pripada. Kod fratara vrijedi da su se zakonski i duhovno odrekli svake imovine te svako plaću koju je zavrijedio u nekoj službi ne uzima sebi nego sve ide u redovničku zajednicu. Kod dijecezanskih svećenika koji ne žive zavjet siromaštva i ne žive u redovničkim zajednicama, vrijede drugi propisi.[1] Dijecezanski svećenici ne daju zavjet siromaštva i stoga smiju posjedovati i nasljeđivati imovinu, dok redovnički svećenici (poput franjevaca, dominikanaca...) te svećenici monaških zajednica (benediktinci, cisterciti...) polažu zavjete siromaštva, prihode prepuštaju nadređenima, za dobrobit zajednice. [2]
Vidi
Izvori, reerencije i bilješke
- ↑ Odgovori na česta pitanja vjernika. Fratar.net. Pristupljeno 29. srpnja 2023.
- ↑ Elisabeth Scalia: Koja je razlika između fratra, monaha i dijecezanskog svećenika? . Bitno.net. 31. siječnja 2016. Pristupljeno 29. srpnja 2023.