Priče iz davnine, glasovita zbirka od osam pripovijetki-bajki Ivane Brlić-Mažuranić, u kojima je autorica ostvarila svoj književni vrhunac.[1] Nastala je iz dva poticaja: prvi je Ivanino proučavanje i zanimanje za slavensku mitologiju i folklor, a drugi kršćanska filozofija.[2] Zbirka je objavljena 1916. godine u izdanju Matice hrvatske, a drugo izdanje doživljava 1920. godine. Već od 1922. godine Priče iz davnine dostupne su u New Yorku, u engleskom prijevodu F. S. Copelanda (Croatian Tales of Long Ago),[3] a od 1924. godine i u Londonu, iz pera istog prevoditelja.[4] Uslijedili su prijevodi na švedski (1928.), češki (1928.), danski (1929.), ruski (1930.), njemački (1931.), slovački (1931.), slovenski (1950.), talijanski (1957.) i mnoge druge jezike.
Prvo hrvatsko izdanje iz 1916. godine ilustrirao je Petar Orlić.[5] Drugo izdanje iz 1920. godine bilo je bez ilustracija.[6] Vladimir Kirin, najznačajniji hrvatski grafičar toga doba, ilustrirao je englesko izdanje iz 1924. godine, te treće izdanje iz 1926. godine. Neka od kasnijih izdanja ilustrirala je hrvatska ilustratorica Cvijeta Job. Slika za bajku Šuma Striborova koja prikazuje domaće (likovi iz bajke) našla se na poštanskoj marki Republike Hrvatske iz 1965. godine.[7]
Radnja i priče
Radnju pokreću likovi iz pretkršćanske, slavenske mitologije, koje je Brlić-Mažuranić, inače i četverostruka kandidatkinja za Nobelovu nagradu za književnost,[8] stilizirala davši im određene osobine. Posluživši se oblikom bajke i fantastičnim elementima, stvorila je autonomni svijet davnine u kojem se mitski svijet spaja sa secesijski stiliziranom slikom vremena, prostora, likova i događaja.[1] Prvo izdanje imalo je šest priča (Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, te Sunce djever i Neva Nevičica), a u trećem izdanju dodane su još dvije (Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor).
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Brlić-Mažuranić, Ivana (pristupljeno 14. siječnja 2018.)
- ↑ Kad lutke pričaju Priče iz davnine: 100 godina od prvog izdanja kultnog djela Ivane Brlić-Mažuranić, gkr.hr, 25. listopada 2016.
- ↑ Croatian Tales of Long Ago (1922), The Public Domain Review (pristupljeno 14. siječnja 2018.)
- ↑ Croatia: Themes, Authors, Books, Yale University Library, library.yale.edu (pristupljeno 14. siječnja 2018.)
- ↑ Tea Dvoršćak, Ilustracije Vladimira Kirina u djelu "Priče iz davnive", Sveučilište u Zagrebu Učiteljski fakultet Katedra za hrvatski jezik i književnost, scensku i medijsku kulturu, Petrinja, rujan 2016., str. 9.
- ↑ Tea Dvoršćak, Ilustracije Vladimira Kirina u djelu "Priče iz davnive", Sveučilište u Zagrebu Učiteljski fakultet Katedra za hrvatski jezik i književnost, scensku i medijsku kulturu, Petrinja, rujan 2016., str. 10.
- ↑ Hrvatske poštanske marke 1997.
- ↑ Morena Rendulić, Sintaktostilističke značajke bajki Ivane Brlić Mažuranić (Diplomski rad), Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Rijeka lipnja 2015., str. 9.:
- "(...) dr. Gavro (Gabriel) Manojlović, predsjednik Akademije od godine 1924. do 1933., u siječnju godine 1931. predlaže Ivanu Brlić – Mažuranić za Nobelovu nagradu za književnost, a taj isti prijedlog ponavlja u siječnju 1935., tada bivši predsjednik Akademije. Nakon toga ponavlja prijedlog u siječnju 1937. zajedno s Albertom Bazalom, tadašnjim predsjednikom Akademije, i obojica ponovno potpisuju i šalju posljednji prijedlog u siječnju 1938.", pristupljeno 6. lipnja 2021.
Vanjske poveznice
 | Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Priče iz davnine |