Tzv. Oslobodilačka vojska RSK je planirana vojna formacija čija je zamišljena zadaća bila obnova propalog velikosrpskog paradržavnog projekta tzv. Republike Srpske Krajine iz doba Domovinskog rata, tj. agresije na Hrvatsku.[1]
Isplanirana je nakon poraza velikosrpskih snaga u hrvatskoj osloboditeljskoj operaciji Oluji i neuspjeha srpske protuofenzive u operaciji Vaganj 95.
U dokumentu koji je klasificiran kao "vojna tajna" i "strogo povjerljivo", nadnevkom od 4. rujna 1995., predviđeno je osnivanje ove formacije. Dokument je potpisao čelnik pobunjeničke velikosrpske paradržave Milan Martić.[1]
Dokument na ćirilici je naslova Formiranje Oslobodilačke vojske RSK i njeno uključivanje u borbena dejstva na teritoriji RS i RSK, direktiva, a u sadržaju se iznosi da "prema odluci državnog i vojnog rukovodstva Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, sve strukture SVK raspoređuju se na teritoriji Republike Srpske" - tj. na području pod kontrolom Srba u BiH. Točka 1. „Direktive“ predviđa: "Formirati Oslobodilačku vojsku RSK. Osnovni oblik ogranizovanja su oslobodilačke brigade, specijalne jedinice za dejstva na teritoriji RSK i dobrovoljačke brigade".[1]
Ova direktiva nije usamljeni dokument i projekt čiji ga tvorci nisu razradili. Dokument od 7. rujna 1995. potvrđuje tu direktivu. I ovaj je klasificiran kao vojna tajna i strogo povjerljiv. U njemu stoji da je "na osnovu Direktive" i "Naredjenja o organizacijskim promenama u SVK" general i "komandant" Glavnoga štaba srpske vojske, Mile Mršćić, piše – "Naređujem 1. Pristupiti formiranju Oslobodilačke vojske RSK /OVRSK/...". "Naređenje" je pisano latinicom. Zadnji pak navedeni dokument u knjizi (6. listopada 1995.) dokazuje povezanost vojske RSK s primateljem dopisa: "Savezna republika Jugoslavija, Generalštab vojske Jugoslavije, Kabinet načelnika generalštaba". General SVK Milan Čeleketić traži od Beograda neka mu za određenu postrojbu pošalje "komandni kadar": (zapovjedno osoblje), tri pukovnika, po jednoga potpukovnika, majora i kapetana - na način kako su iz Srbije i ranije slani časnici na službu u zapovjedništvima Srpske vojske Krajine.[1]
Rasulo među Srbima koji su napustili područje RSK i svim silama nastojali što prije doći u Srbiju, ne pristajući da se angažiraju u obrani Republike Srpske u BiH koja se pod združenim udarima HV, HVO i ABiH (v. Operacija Maestral) i sama našla u vrlo teškoj vojnoj situaciji, onemogućili su planove formiranja OV RSK.
Hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija SOA u javnom je izvješću 2015. objavila: "I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja, ali i šire. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima... Regionalne sigurnosne prilike obilježava i nastavak javnog djelovanja velikosrpskih ekstremističkih organizacija, te pojava novih, uz pojave povijesnog revizionizma.".[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Nenad Piskač: HMDCDR, knjiga 17.: Dokumenti vojne provenijencije Republike srpske krajine. Doma radi, za čitanje s razumijevanjem srpskih vrela, spreman!, Hrvatsko kulturno vijeće, 27. kolovoza 2015.Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća (http://hakave.org/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatsko kulturno vijeće - hakave.org.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje. - ↑ Javno izvješće 2015., SOA
Daljnja literatura
- Ivan Brigović, dr. Natko Martinić Jerčić i Ivan Radoš: 17. knjiga dokumenata iz serije Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (ISBN 978-953-7439-63-7). Zagreb, srpanj 2015.