Nizozemska književnost

Nizozemska književnost obuhvaća sva djela književne vrijednosti napisana kroz stoljeća na nizozemskom jeziku i na dijalekatima Niskih Zemalja, odnosno, književnost Nizozemaca.

Pjesma koju je napisao Joost van den Vondel, 17. stoljeće.

Nizozemska književnost obuhvaća i djela pisana u Belgiji, Surinamu, Nizozemskim Antilima i bivšim nizozemskim govornim područjima, kao što su: Francuska Flandrija, Južna Afrika i Indonezija te Nizozemska Istočna Indija. Nizozemsku književnost ponekad su pisali i ljudi podrijetlom iz inozemstva koji su došli živjeti u nizozemsko govorno područje, poput Kadera Abdolaha. Prije 17. stoljeća nije postojao jedinstveni standardni jezik; dijalekti koji se smatraju nizozemskim razvili su se iz starofranačkog. Zasebna afrikaerska književnost počela se pojavljivati tijekom 19. stoljeća, dijeleći iste književne korijene kao i suvremeni nizozemski.

Vondelov portret

Do kraja 11. stoljeća nizozemska književnost bila je gotovo u potpunosti usmena i u obliku pjesništva. U 12. i 13. stoljeću pisci su počeli pisati viteške romanse i hagiografije za plemiće. Od 13. stoljeća književnost je postala didaktičnija, jer je pisana i za građanski stalež. Anna Bijns (oko 1494. – 1575.) pisala je na modernom nizozemskom jeziku. Reformacija se pojavila u nizozemskoj književnosti u zbirci prijevoda Psalama 1540. i u prijevodu Novog zavjeta iz 1566. godine.

Najvećim od svih nizozemskih pisaca općenito se smatra dramatičar i pjesnik Joost van den Vondel (1587. – 1679.). Krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća najistaknutiji pisci bili su: Willem Bilderdijk (1756. – 1831.), Hiëronymus van Alphen (1746. – 1803.) i Rhijnvis Feith (1753. – 1824.). Piet Paaltjens na nizozemskom jeziku predstavlja romantičnu nit koju je oličio Heinrich Heine. Nastao je novi pokret nazvan „Tachtigers” ili „Pokret (osamnaest)osamdeset”. Jedan od najvažnijih povijesnih pisaca 20. stoljeća bio je Johan Huizinga, poznat u inozemstvu i prevođen na različite jezike.

Tijekom 1920-ih pojavila se nova skupina pisaca koja se udaljila od raskošnog stila Pokreta iz 1880., predvođena Nesciom (J.H.F. Grönloh, 1882. – 1961.). Među piscima kriminalističke fikcije ističe se Jan Campert. Iskustva Drugoga svjetskog rata donose Het bittere kruid ('Gorka biljka') Marge Minco i Kinderjaren ('Djetinjstvo') Jone Oberskog. Obnova, opisana kao ontluisterend realizme (šokantni realizam), uglavnom se povezuje s troje autora: Gerardom Reveom, W.F. Hermansom i Annom Blaman. Reve i Hermans se često navode zajedno s Harryjem Mulischom kao „Velika trojka” nizozemske poslijeratne književnosti.