Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Mehmet Güney

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Mehmet Güney
sudac Međunarodnog suda za ratne zločine u Ruandi
sudac na Međunarodnom suda za ratne zločine na području Jugoslavije
Rođenje 3. svibnja 1936.

Mehmet Güney (Siirt, Turska, 3. svibnja 1936.) je turski međunarodni sudac i diplomat.

Karijera

Güney je svoju karijeru započeo kao asistent u uredu guvernera Ankare 1959. dok je nakon pet godina postao član ankarske odvjetničke komore. Poslije toga je radio u pravnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova preko kojeg je postao turski veleposlanik na Kubi a zatim u Singapuru i Indoneziji. Nekoliko godina je radio u turskoj diplomatskoj misiji pri UN-u te turskoj ambasadi u Haagu.

Međunarodna karijera

Između 1984. i 1989. godine Mehmet Güney je bio sudac na Europskom sudu za nuklearnu energiju u Parizu. 1991. je na temelju glasova izabran za člana Komisije za međunarodno pravo (ILC) pri Općoj skupštini UN-a. Sucu Güneyju je mandat trajao pet godine te je bio potpredsjednik ILC-a. Također, bio je i član ILC-ove radne skupine koja je sastavila statut za Međunarodni kazneni sud.

1995. godine ga je glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali imenovao za člana Međunarodne komisije za utvrđivanje stanja u Burundiju tijekom tamošnjeg građanskog rata a koju je osnovalo Vijeće sigurnosti. 1998. bio je člavni predstavnik turske delegacije pri UN-ovoj diplomatskoj konferenciji za osnovanje Međunarodnog kaznenog suda. Tako je Mehmet Güney 1998. postao sudac Međunarodnog suda za ratne zločine u Ruandi a od 2001. i sudac na Međunarodnom suda za ratne zločine na području Jugoslavije (ICTY).

Žalbeno vijeće ICTY-a u sudačkom sastavu Theodor Meron (predsjedavajući), Mehmet Güney, Patrick Robinson, Carmel Agius i Fausto Pocar je 16. studenog 2012. na temelju većine glasova donjelo oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.[1][2][3] Za oslobađanje oba generala glasali su Güney, Meron i Robinson dok su protiv oslobađanja bili Pocar i Agius.[1]

Izvori