Matija Ban
Matija Ban [Matija Ban, sin Ivana Bana i Katarine Šilježar, rođen je 16. prosinca 1818. godine u Dubrovniku kako svjedoči upis u maticu krštenih katedralne župe, a njegovi roditelji bili su naseljeni na području župe Pile. Matijin djed i imenjak, Mato/Matija Ban, rođen oko 1762. godine, bio je, kako proizlazi iz matica, pomorac, nastanjen na području župe Pile, a rodom iz župe Mokošica (Izvor: Arhiv Dubrovačke biskupije [[2]]). Matija Ban je umro 14. ožujka 1903. u Beogradu], književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika. Bio je član srbokatoličkog pokreta. Pisao je pjesme i povijesne drame, ali književna kvaliteta njegovih uradaka vrlo je niska. Čelnik tiskovnog ureda srbijanske vlade od 1880. godine. Odgojitelj djece srbijanskog kralja i profesor na beogradskom liceju.[1]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U franjevački red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin[2] i borac za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u Turskoj, u Carigradu i u Bursi. [1]
U Turskoj je najednom neobično došao do velikih novaca i položaja, tolikih da je mogao kupiti imanje, pohađati vojnu akademiju i francuski licej u Turskoj, što nije moglao osoba, nego samo veliki pouzdanik turske i francuske vlade. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da Srbija postane nucleus budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu Turskog Carstva, ali i onih u sastavu Habsburške Monarhije. Po svemu sudeći, izgleda da je još tada Ban bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže poljskog plemića grofa Czartoryskog, spletene na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske. Mreži je bio cilj potisnuti i potom uništiti Austriju i Rusiju, a u pozadini su bili slobodni zidari. Czartoryski se uskoro usredotočio na Hrvate i Srbe, pri čemu su mu Srbi bili značajniji jer su već bili nacionalno osviješteni. Slobodni zidari su pripremali niz revolucija u Europi kojim će pokušati zbaciti stare monarhije i poništiti dogovor o Svetoj Alijansi usmjeren protiv liberalizma i ateizma, a u tome je po Czartoryskomu Srbija morala odigrati veliku ulogu ujediniteljice južnoslavenskih naroda, a protiv Turske, Austrije i Rusije, pod zaštitom Francuske i na vrhu Engleske. U tom je krugu bio i Ljudevit Gaj, agent više vlada, što ostali preporoditelji nisu, znali, dok su naivni hrvatski ilirci zanosili se nekakvim romantičnim ilirstvom, dok je oko njih mijenjao se svijet: industrijska revolucija, pad aristokratskog sustava, spremanje udara na tradicijske katoličke vrijednosti (koje su negdje već bile srušene) te posvemašnje spletke velikonacionalnih ideologa.[1]
Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U Beogradu je pristupio u Tajno demokratsko panslavističko društvo, osnivač kojeg je bio agent Adama Czartoryskog František Zach.[1] U toj ulozi osim ostalog 1848. kao agent Garašaninove promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i crnogorsku granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva Bosne i Hercegovine za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na talijanskom jeziku L'Avvenire. Zajedno s Medom Pucićem i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak Dubrovnik cviet narodnog književstva i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi katolik koji se počeo izjašnjavati Srbinom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član SANU od 12. siječnja 1858. godine.[3] Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva Banovo brdo. Dobila je po tome što je na vrhu ondašnjeg Golog brda u Košutnjaku, prvu kuću podigao Matija Ban 1862. godine. Vilu mu je za zasluge sagradila srpska vlada.[1] 1848. je preveo s poljskog te uz vlastite izmjene napisao službeni priručnik srbijanske vlade za gerilsko ratovanje i u ratnim i mirnodopskim uvjetima Pravila o četničkoj vojni.
Srbija ga je koristila za tajne operacije kao velikosrpskog agenta. U prvoj misiji u Hrvatskoj 1848. bio je vezom patrijarha Rajačića i Ljudevita Gaja, također pouzdanika Czartoryskog, i pokušao je pridobiti bana Jelačića da u Srbiji vrati na vlast Miloša Obrenovića i posrednos se bori za Veliku Srbiju. U Vojnoj krajini je Ban držao velikosrpske govore, indoktrinirajući hrvatske pravoslavce. 1860-ih je bio opet na uhodno-obavještajnoj misiji u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje je pratio novouspostavljeni parlamentarni život u Hrvatskoj i pravoslavci u Hrvatskoj, prema kojima je bila usmjerena velikosrpska propaganda. Tijekom te misije postao je član Strossmayerove JAZU.[1]
1851. napisao je uradak Materi Serbskoj.
Kad su pučem iz 1903. godine na vlast se vratili Karađorđevići, umro je kao hrvatski renegat zaboravljen i od Srba odbačen.[1]
Njegovu su vilu na Banovu brdu uništile prve salve topova Austro-Ugarske Monarhije po Beogradu 1914. godine.[1]
Ironija je sudbine da njegovo selo, nekad gusto naseljeno, nema starih kuća, jer su sve današnje nove. Stare su zapalili i opljačkali Banovi "četnici" i jugovojska u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. i 1992. godine.[1]
Citati[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Antun Abramović: Hrvat u službi Velike Srbije. Dubrovčanin Matija Ban tvorac moderne srpske gerile, Portal Oko, 29. veljače 2012. Pristupljeno 1. lipnja 2016.
- ↑ www.jstor.org, "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."
- ↑ [1], "Матија БАН
- ↑ books.google.hr, ""Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka' Matija Bana.". Dubrovnik Cvijet narodnog knjižstva. Zagreb: Ljudevit Gaj. 1851. pp. 184–185."