Koordinacijski broj u kemiji označava broj čestica poredanih oko središnje čestice u kristalnoj rešetki, odnosno broj atomskih skupina ili iona oko središnjeg atoma kod kompleksnih spojeva.[1] Tako kod ionskih kristala koordinacijski broj označava broj iona suprotnog naboja koji se u ionskom kristalu nalaze oko središnjeg iona.[2]
Među najčešćim koordinacijskim brojevima u prirodi javljaju se 4 i 6, a relativno često se javljaju i 2, 3, 8 (titan) i 12 (aluminij). Koordinacijski brojevi 2 i 6 karakteristični su za linearnu, odnosno oktaedarsku, a broj 4 za tetraedarsku i kvadratnu strukturu.[3] Metalni kationi visokog naboja (poput aluminijevog kationa) uglavnom imaju koordinacijski broj 6, ali u ovisnosti s temperaturom i djelovanjem katalizatora mogu promijeniti svoj koordinacijski broj na 4.[4] Koordinacijski broj u kristalima se uglavnom povećava povećanjem tlaka, npr. prelazom iz grafita (KB: 3) u dijamant (KB: 4), čime se mijenjaju svojstva samoga kristala; grafit je mekan, dok je dijamant jedna od najtvrđih tvari u prirodi.[5]
Neuređeni sustavi
Kod neuređenih sustava (tekućine, kvazikristali, itd.) koordinacijske brojeve moguće je točno odrediti koristeći radijalnu distribucijsku funkciju g(r).[6]
Tako je prvi koordinacijski broj određen izrazom
gdje je r0 prva točka od r = 0 u kojoj je g(r) aproksimiran na nulu, a r1 je prvi minimum.
Drugi koordinacijski broj definiran je slično:
Iz integrala možemo definirati i sfernu koordinacijsku ljusku koja je sferna ljuska definirana između radijusa r0 i r1 oko čestice koju uzimamo kao referentni sustav.
Izvori
- ↑ Koordinacijski broj, Proleksis enciklopedija, struke: fizikalno-kemijske i matematičke znanosti, proleksis.lzmk.hr (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
- ↑ Koordinacijski broj, Struna - hrvatsko strukovno nazivlje, struna.ihjj.hr (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
- ↑ Kompleksni spojevi, Hrvatska enciklopedija (LZMK), struke: kemija, ww.enciklopedija.hr (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
- ↑ Edi Topić, Koordinacijski spojevi aluminija, E-škola, predmet:kemija, eskola.chem.pmf.hr (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
- ↑ Najtvrđa prirodna tvar na Zemlji - dijamant', Čuda prirode, cudaprirode.com (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
- ↑ Yoshio Waseda, The Structure of Non-crystalline Materials – Liquids and Amorphous Solids, McGraw-Hill, New York, 1980, pp. 48–51.