Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Ivo Krstelj

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Ivan Krstelj (Kućište, 1867. - Viganj, 1949.) je bio hrvatski pravaški političar.[1] [2]

Bio je čelnikom pravaške stranke u Šibeniku.[3] Radi stjecanja što više pristaša, pravaši na čelu s Krsteljem kolovoza 1899. osnovali su sokolsko društvo.[3] Time je bio je jedan od prvih sokolaša Hrvatskog sokola.[3] Na čelu Hrvatskog sokola naslijedio je Filipa Smolčića nakon njegova odlaska s te dužnosti 1901. godine.[3] Dužnost starješine Hrvatskog sokola obnašao je sve do Prvog svjetskog rata.[3] Krstelj je bio jednim od starješina Krešimirove župe u Šibeniku.[3]

Bio je šibenskim načelnikom i glavnim predstavnikom šibenskog pravaštva uz odvjetnika dr Antu Dulibića i liječnika dr Matu Drinkovića. Nije bio odigrao značajniju ulogu u hrvatskom političkom životu izvan Šibenika. [4]

Obnašao je dužnost narodnog zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru.[3]

Tijekom Prvog svjetskog rata austrijske vlasti deportirale su njega i suprugu.[5]

Jeseni 1917. zajedno s Matom Drinkovićem, također važnim hrvatskim pravaškim političkim dužnosnikom[1][6] i još nekolicinom pravaških[1] disidenata iz koalicije, tvorili su najradikalniju skupinu unutar "Deklaracijskog pokreta". Pokrenuli su list Glas Slovenaca, Hrvata i Srba. Zajedno s čelnim ljudima Starčevićeve stranke, zastupnici ove skupine izjavom od 3. prosinca 1917. poduprijeli su boljševičku deklaraciju mira.[7]

17. kolovoza 1918. nazočio je osnivačkoj skupštini Narodnog sveta u Ljubljani (s njime su od delegata iz banske Hrvatske, Dalmacije i Istre bili Đuro Šurmin, Ivan Poščić, Mate Drinković, Srđan Budisavljević, Ivo Grisogono, Duje Mikačić, Živko Petričić, Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić, Janko Šimrak i Ivan Lorković), nakon što su nešto prije osnovane Narodne organizacije SHS u Dalmaciji u Splitu (2. srpnja) i Narodne organizacije SHS za Hrvatsko primorje u Sušaku (14. srpnja).[8]

Na dan 31. listopada 1918., kad je Ante Tresić Pavičić u Puli na primopredaji preuzeo admiralski brod Viribus Unitis pri čemu je na nj podignuta hrvatska zastava, istog su dana Mate Drinković i Ivo Krstelj preuzeli austro-ugarske ratne brodove u Šibeniku.[8]

U kritično vrijeme, kada je Italija okupirala sjevernu Dalmaciju i približila se Trogiru, Zemaljska vlada je tražila od Narodnog vijeća u Zagrebu ubrzanje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Odbor sedmorice je imao pretresti Smodlakin i Krsteljev "nacrt privremenoga uređenja" zajedničke države sa Srbijom te na osnovu toga nacrta donijeti sljedećeg dana (24. studenoga) članovima Središnjega odbora na odobrenje uvjete za provedbu državnoga ujedinjenja.[8] Utrka s vremenom bila je radila protiv hrvatskih interesa u Dalmaciji a u korist nadiruće Italije, jer vojske Države SHS praktično nije bilo, a k tome Antanta je Hrvate smatrala poraženom silom, a Italiju pobjednicom. Stoga je na sjednici Središnjeg odbora NV SHS predsjedatelj S. Pribićević odmah naglasio kritično stanje Države SHS u kojem treba brzo djelovati, pa su I. Krstelj i Josip Smodlaka ultimativno zaprijetili se Središnjem odboru neka u roku od pet dana donese odluku o stvaranju zajedničke države sa Srbijom, u protivnom izjavili su da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom,[8] jer svako oklijevanje značilo je ulazak talijanskih snaga (koje su već zauzele i više od obećanog po Londonskom ugovoru - Rijeku) i stavljanje diplomatske zajednice pred gotov čin, a Državu SHS pred nerazrješivu situaciju.

U poraću 1918.-20. obnašao je dužnost predsjednika privremene dalmatinske vlade u Zadru.[5] 31. listopada 1918. je u sjedištu austrijske Kraljevine Dalmacije izvršena smjena vlasti, a od 1. studenoga 1918. vodstvo u pokrajini preuzima Split u kojem je uskoro zasjedala Zemaljska vlada za Dalmaciju. Potonja je bila podređena Narodnom vijeću u Zagrebu, a na čelu Zemaljske vlade nalazio se dr Ivan Krstelj.[9]

Bio je prvi ministar vlade Kraljevine SHS.[5] Protivio se talijanskoj okupaciji Dalmacije. [5]

Izvori

Sadržaj